Kad animacija susreće žive
Danas na 25 FPS-u pogledajte Oscarima i Zlatnim palmama nagrađene animirane kratkiše, a od Marcela Jeana saznajte zašto su ti filmovi mutirali?
Koliko ste puta nakon novih 'šokantnih' saznanja o genetski modificiranoj hrani pomalo rezignirano pomislili: tko zna što mi sve zapravo jedemo? Mutacije tako nisu samo dio naše prehrane, a ni (ne daj Bože!) nekog cronenbergovskog razvoja ljuske evolucije. Mutacije su postale uobičajene i u svim segementima vizualnih umjetnosti – od računalnih igrica, preko hollywoodskih filmova pa do spotova Kylie Minogue. Pitanje na početku trebalo bi zato preoblikovati (mutirati?) u – tko zna što mi sve zapravo gledamo?
Upravo na ovo pitanje pokušava odgovoriti Marcel Jean, kanadski povjesničar i estetičar animiranog filma koji na jučer započetom 25 FPS-u predstavlja i svoju knjigu 'Kad animacija susreće žive'. Prva knjiga novoosnovane biblioteke Udruge 25 FPS 'Kvadrati sekunde' govori upravo o problemu mutacije filmskih rodova i brisanja granica između onoga što je po definiciji razdvajalo animirani od igranog filma.
Filmski nas leksikon uči da je animacija na filmu zapravo povezivanje pojedinačnih filmskih ili video snimaka s uzastopnim faznim pomakom likovnih sastavnica kojima se stvara iluzija pokreta. Na taj se način i neživim predmetima (lutkama, kolažu, crtežima, fotografijama, ali i tijelima glumaca) daje privid životnosti. No, rotoskopija dovodi u pitanje takvu definiciju animacije jer riječ je o tehnici koja na temelju ranije snimljenih sadržaja crtežom kopira sličice na neku drugu podlogu čime stvara iluziju pokreta. Pokreti dočarani rotoskopijom puno su prirodniji i 'realističniji', no takva animacija narušava upravo onu distinkciju koja dubinski razlikuje igrani od animiranog filma, a to je slika kao referencija na stvarnost.
'The Polar Express', r: Robert Zemeckis
Tehnika motion capturinga korištena u filmovima poput 'Polar Expressa' Roberta Zemeckisa i 'Renaissance' Christiana Volckmana, rotoskopijsku težnju realizmu odvodi još dalje, iako time 'gledatelja postavlja u tjeskobnu poziciju da promatra živa bića mumificirana specijalnim efektima', tj. 'mrtvace u pokretu' (Marcel Jean). A dodamo li tome još i kompozitne slike dobivene kombiniranjem klasičnih filmskih snimki i digitalne tehnologije (spomenuti motion capture, 3D oblikovanje, programi za obradu slika) za kojima jednako posežu i art-redatelji poput Erica Romehra ('Engleskinja i vojvoda') kao i oni populističkiji poput Petera Jacksona (trilogija 'Gospodar prstenova' i 'King Kong'), povući jasnu granicu između igranog i animiranog filma postaje zeznut posao jer i jedan i drugi žanr su, čini se, mutirali.
Marcel Jean u svojoj knjizi pokušava skrenuti pozornost upravo na tu radikalnu pojavu kojoj smo svakodnevno svjedoci, bilo da gledamo filmove, video-spotove ili igramo igrice (machinima), a u posljednjem poglavlju govori kako je animacija utjecala na radnju, likove, tretman priče i glumaca u igranom filmu. Predavanje Marcela Jeana održava se u kinu SC u 15 sati, a isti dan u 19 sati pogledajte i filmove o kojima će biti govora.
Bit će prikazani Oscarom nagrađeni 'Tango' Zbigniewa Rybczynskog te 'Pas de deux' eksperimentalnog klasika Normana McLarena koji je uvelike utjecao na rad prethodnog redatlja. Nadrealna i košmarna 'Harpija' Raoula Servaisa preteča je redateljeve također revolucionarne tehnike – servaisografije, a Zlatnom palmom i Grand Prixom u Annecyju nagrađeni 'Kad zora svane' Wendy Tilby i Amande Forbis te 'Perspektive' Georgesa Schwizgebela predstavnici su načina na koji se rotoskopija koristi u poigravanju percepcijom stvarnosti. Raširenost mutacija dokazuju i dva spota – prvi u režiji Michela Gondryja za pjesmu 'Come Into My World' džepne Venere Kylie Minogue, a drugi Stéphanea Sednaouija za Mirwaisovu pjesmu 'I Can't Wait'.
'Nachtvlinders', r: Raoul Servais
Posebno spomenimo i Oscarom nagrađenog 'Ryana' Chrisa Landretha iz 2004., biografski film o Ryanu Larkinu, slavnom animatoru iz 60ih i 70ih kojeg je redatelj zatekao u turbulentnom razdoblju alkoholizma, ovisnosti o kokainu i beskućništva. Ovaj je 14-minutni film poseban jer na osebujan način spaja dokumentarnu građu i animirani prikaz čime pitanje granica među rodovima i filmskih mutacija odvodi još dalje.
Ulaz na promociju knjige i na projekciju filmova je besplatan, a 'Kad animacija susreće žive' prodaje se po cijeni od 80 kuna.
Po meni je animacija umjetnost davanja života, odnosno duše (anima) crtežima, stvarima, ili kompjuterski generiranim slikama a definicija (ne znam čija je) iz filmskog leksikona "povezivanje pojedinačnih filmskih ili video snimaka s uzastopnim faznim pomakom likovnih sastavnica kojima se stvara iluzija pokreta" odnosi se samo na tehničku definiciju iz koje uopće nije jasno što animacija jest, a što nije. Za mene pokret kao takav nije animacija, ona u sebi mora imati komponentu dramaturškog smisla, jer pokret može biti motiviran radnjom, a može biti i dekoracija u telopu. Naravno, ima tu velikana poput Normana McLarena koji pobijaju to, ali ja bi njega prije svrstao u eksperimentatore nego animatore. Animator se bavi izvedbom, a ne tehnikom. Tehnika je tu samo kao pomoć da se dođe do cilja, udahnuti život. Ovo što se spominje u članku, Motion Capture, pa i rotoskopija već spadaju u neke posebne filmske vrste koje još nisu definirane.