Kako se radi film?

Izdvojili smo neke koje bi trebali pogledati prije početka snimanja.

Ako ste mladi redatelj koji želi biti novi Alfred Hitchcock ili barem Antun Vrdoljak, sigurno ćete shvatiti Marka Borchardta o kojem govori film 'American Movie' Chrisa Smitha i Sarah Price. Glavna poruka koju film nosi može se ukratko sažeti u 'slijedi svoj san'. Na meniju ovog dokumentarca su sudbina, padovi, obitelj, prijateljstvo i humor – sasvim dovoljno da biste suosjećali s Markom, čak iako vas ne zanima stvaranje filmova.

Mark živi u Menomonee Fallsu, pripizdini u Wisconsinu i opsjednut je snimanjem filmova, točnije crno-bijelih horora. Suočivši se sa stvarnošću, shvaća da da neće uspjeti dovršiti projekt na kojem radi dok ne nabavi novac te se usredotočava na to – dovršavanjem prethodnog filma 'Coven'. i to s financijskom potporom 82-godišnjeg ujaka, prijatelja, majke i nekoliko piva. Najmanje što možete očekivati od ovog filma je infuzija inspiracije.

'Lost in La Mancha' je poseban film – priča o filmu koji ne postoji. Umjesto filma koji nas vodi iza kulisa, 'Lost in La Mancha' nudi jedinstven pogled u dubinu stvaranja. S dramom koja varira od osobnih konflikata do epskih oluja, ovaj film je svjedočanstvo o dezintegraciji filma.

U rujnu 2000. godine montipajtonovac Terry Gilliam je počeo snimati adaptaciju Don Quijotea pod nazivom 'The Man Who Killed Don Quixote' s Jonny Deppom u glavnoj ulozi. Prkoseći Hollywoodu, Gilliam je uspio sakupiti 32 milijuna dolara za snimanje u Europi. No, onda su zaredale nesreće – poplava je odnijela cijeli set, glumci su bili zauzeti drugim projektima (a u ključnom trenutku glavni se teško razbolio), a i kad su bili na setu, sprječavale su ih jezične barijere. I upravo to je zabilježio ovaj dokumentarac – borbu Terryja Gilliama i ekipe koji su pokušali snimiti film, ali su bili uspješni koliko i Don Quijote u borbi s vjetrenjačama. Za razliku od Borchardta, Gilliam je naizgled imao sve, no svjedeno nije uspio snimiti film.

Krajem šezdesetih SAD su prolazile kroz razdoblje promjena stavova o politici, seksu, drogama i jednakosti spolova. Istovremeno, Hollywood je trpio gubitke koje su donosili skupi filmovi, dok su oni iskreniji, poput 'Bonnie & Clyde' i 'Easy Ridera', pokazali da je publike spremna za promjene i u svijetu filma. 'Kum', 'MASH', 'Chinatown' i 'Taksist' primjeri su filmova koji su dali veću slobodu scenaristima i redateljima.

'A Decade Under the Influence' dokumentarac je Teda Demmea i Richarda LaGravenese koji govori o usponu i padu novog američkog filma nakon sedamdesetih i sadrži intervjue s mnogim slavnim redateljima i glumcima (Coppola, Altman, Scorsese, Hopper i drugi) koji su podijelili svoja iskustva o svim problemima i uspjesima te priznali da su strani redatelji poput Godarda, Kurosawe i Fellinija izvršili izuzetni utjecaj na socijalnu klimu i potakao ih na borbu protiv studijskih ograničenja.

Film je, osim u povijesnom smislu, značajan i zbog toga što poručuje da se za svaku novu ideju treba znati izboriti, te da će joj se vjerojatno pružiti prilika. Kako je iskorisititi i koliko će drugo trajati, to ćete ipak vi, budući redatelji, morati iskusiti na vlastitoj koži.

Ne možemo zaobići ni dokumentarac 'Robert Bresson – Without A Trace' redatelja Françoisa Weyergansa. Film je snimljen 1965. godine, a sadrži prvi intervju pred kamerama s redateljem Robertom Bressonom, autorom remekdjela poput 'A Man Escaped', 'Pickpocket', 'Diary of a Country Priest' i 'The Trial of Joan of Arc'. Iako nije bio čovjek od velikih riječi, pristao je odgovarati na pitanja tada nepoznatog novinara.

Bresson priča od inspiraciji za film, idejama o upotrebi zvuka, glumaca, montaže i glazbe i o stanju tadašnje kinematografije (od Jamesa Bonda do novog vala) opisujući vlastiti pristup stvaranju filma. U kombinaciji s novim Weyergansovim najavama i kadrovima iz filmova, stječemo uvid u djelo jednog od nezasluženo potcijenjenih francuskih redatelja. Mada je snimljen prije gotovo 40 godina, njegova aktualnost je tek djelomično izblijedjela. Kad je riječ o filmu, neke stvari se nikada neće i ne mogu promijeniti.

Nismo zaboravili ni da se filmovi snimaju i u Aziji. 'Gao Rang' (Zagorjela riža) redatelja Claudea Grunspana je film koji govori o vojnicima/snimateljima iz Sjevernog Vijetnama koji su snimali najeksploatiraniji rat svih vremena – Vijetnamski. Iako zaboravljeni, upravo oni su najzaslužniji za postojanje vijetnamske kinematografije.

Mai Loc i Khoung Me svojim riječima govore o nastanku sigurno najrizičnijih filmova – ratnih dokumentaraca. Ali, ne onih poput 'Združene braće' koji za milijune dolara specijalnim efektima dočaravaju rat. Njih dvojica su u dva rata snimali uzduž 17. paralele u strahu od američkih bombi. Svjesni su da su bili upregnuti u propagandni sustav, ali su svjesni svojih grešaka i ukazuju na njih. Nisu snimali dovoljno svakodnevnog života, a žao im je i što 'mnoge herojske smrti nisu zabilježene'. No, u to vrijeme bi ionako ostale neiskorištene, a danas su im troškovi očuvanja i restauracije filma preskupi. Ipak znajte - ako se, zlu ne trebalo, nađete s kamerom usred rata, snimajte sve što možete. Možda zbog toga jednog dana postanete slavni.

Mogli bi nastaviti, no telegramski ćemo vas uputiti na još nekoliko dragulja starih majstora koji su nastali u 'naše' vrijeme:

'Fellini - I'm a Born Liar' (2003) redatelja Damiana Pettingrewa govori o osebujnom Fellinijevom filmskom svijetu i to ne preko nekog  trećeg, već sve doznajemo od samoga autora. Intervjui su nastali nekoliko mjeseci prije no što je velikan umro, u listopadu 1993.

'A Personal Journey with Martin Scorsese Through American Movies' (1995) Scorceseovo je gotovo četverosatno prebiranje po biserima američke kinematografije i na koji su način utjecali na njega i njegovo stvaralaštvo, a sve začinjeno s gomilom filmskih klipova i intervjua. Ne smijemo ne spomenuti njegovo djelo iz 2001. koje se na sličan način bavi talijanskim filmskim klasicima - također četverosatni 'My Voyage to Italy'.

'My Best Fiend' (1999) redatelja Wenera Herzoga primjer je povezanosti redatelja i glumca, možda smo ovaj put izabrali pomalo 'hard core' suradnju, Herzog i Klaus Kinski. Bila je to veza s isto toliko ljubavi, koliko i mržnje, započela je kada su se sreli još dok su imali 13 godina, a kulminirala je u trenucima kada su obojica pomišljali na to da ubiju jedan drugoga. Film često karakteriziraju kao Herzogovo ljubavno pismo Kinskom.

'In the Mirror of Maya Deren' (2003) dokumentarac je redateljice Martine Kudlacek o avangardnoj, strastvenoj i jakoj umjetnici Mayi Deren, koja je svojim likom i djelom utjecala na druge žene, umjetnike i filmaše. Deren je bila pjesačica i pjesnikinja, no tek kada se dočepala kamere, realizirala se u potpunosti, a nas počastila nevjerovaatnim eksperimentalnim uratcima. Film je na glasu kao prava lektira za filmske entuzijaste.

I što na kraju možemo zaključiti? Kad pomnožimo broj zemalja, žanrova, vremenskih razdoblja i nepogoda, dobit ćemo broj varijacija mogućih ishoda snimanja filma. Znači, na milijune. Svi ovi filmovi sigurno mogu pomoći neiskusnom mladom redatelju pri svladavanju dječjih bolesti. No, sve to nije niti djelić onoga što se krije na licu mjesta. Pa ipak, unatoč svim problemima, filmova je svake godine sve više. Hoćemo li uskoro vidjeti i neki vaš?