Boris Veličan - producent putopisnih dokumentaraca

Intervjuirali smo Borisa Veličana, čiji je zadnji uradak dokumentarac 'Peščenopolis' kojeg je producirao i radio sa suprugom Zrinkom Matijević Veličan. Već jako dugo radi putopisne dokumentarce, a ovom prigodom smo saznali nešto o  njegovim putnim 'egzibicijama', poslu producenta u teškim produkcijskim uvjetima, te njegovom posljednjem, još neemitiranom dokumentarcu o putu preko Mađarske, Ukrajine i Rusije do Japana.

FILMSKI.NET: Kakav je koncept tvojih dokumentarno - putopisnih filmova?
Boris: Nemam jedinstveni koncept kojeg pratim od prvog putopisnog filma, već gledam relevantne strane tv kanale i pokušavam slijediti ritam promjena na globalnoj razini. Npr., putopis 'Putovima Inka' kojeg sam napravio u suradnji s kolegom Markom Račanom još 1999., dvije godine prije nego što sam upisao produkciju na Akademiji dramske umjetnosti, danas zasigurno više nije konkurentan na tržištu. U to vrijeme kad je bio emitiran u sklopu Dokumentarno-povijesnog programa HRT-a, klasični putopis, što bi značilo: red pejzaža, red ljudi bez interakcije, pa opet red pejzaža, još uvijek je prolazio kao forma. Danas putopisi inkliniraju formi reality-a u kojemu je bitno vidjeti kako se prezentoru ugnojio palac dok je gol uz glasne krikove trčao močvarom za jadnim krokodilom.

FILMSKI.NET: Kako financiraš svoje dokumentarne filmove?
Boris: Uz pomoć sponzora, što bi Knjaz rekao, Bog ih blagoslovio! Normalna bi procedura trebala biti takva da ja kao autor odnesem glavnom uredniku dokumentarno – povijesnog programa HRT-a sinopsis putopisnog filma, on to prihvati uz svoje sugestije, osigura mi 'presale' (garanciju o otkupu) na račun koje ja nabavim novac za projekt. Nažalost, stvarnost je takva da on, iako mu se projekt svidi, meni ne da presale, već samo pismo namjere. Tu krenu višemjesečni razgovori sa sponzorima. Otprilike prođe jedna od deset aplikacija na ime sponzora. Nije loše kad imaš insidera u nekoj kompaniji koji će ti pomoći da dobro usmjeriš projekt. Na taj način ne sakupiš dovoljno novaca za normalne radne uvjete na putu, mučiš se spavajući mjesecima u terencu diljem svijeta, a kad se konačno živ vratiš s puta, opet nemaš novac za postprodukciju. Onda se zaposliš na nekom idiotskom poslu ili više njih i taj novac kanaliziraš prema ekipi postprodukcije.

FILMSKI.NET: Možeš izdvojiti par zanimljivih situacija s putovanja?
Boris: Generalno, s obzirom da živim u sredini u kojoj je većina mojih sugrađana puna predrasuda, rekao bih da su ljudi na putovanjima uglavnom susretljivi prema putniku namjerniku pa čak kad ih i više sati maltretira s upaljenom kamerom. Dijelom su za te predrasude krivi naši ljudi koji su putovali u daleke krajeve i onda se vratili sa stotinama lovačkih priča. Ako ti netko na putu od 4 mjeseca do Kine i nazad samo jednom uperi pušku u lice, onda od toga ne radiš jebene scene. Ja pamtim lica seljana kraj grada Multana koji su mom suputniku i prijatelju Vjeranu Hrpki i meni na odlasku ponudili novac, oko 20 eura u pakistanskim rupijima, što je bilo sve što je to selo sakupilo nama za sretan put. Takvih katolika u Hrvatskoj nema puno. Pamtim još i paniku koja je uhvatila moju suprugu Zrinku Matijević i mene kad smo na putu terencem preko Rusije u Japan zapeli između dvije sibirske podivljale rijeke.

FILMSKI.NET: Koji je bio koncept tvoga puta u Japan, koliko je put trajao?
Boris: Put je trajao 3 i pol mjeseca.  Dokumentarac je trenutno u post produkciji i trajat će 52'. Obilazili smo razna mjesta kroz Mađarsku, Ukrajinu, Rusiju do Japana i upoznavali različite ljude, njihove kulture. Ja sam bio producent i prezentator po uzoru na Michaela Palina, a Zrinka je snimala i režirala. U Rusiji smo ostalo vrijeme pokušavali provesti pijući votku, što nam baš nije išlo od ruke zato što jednostavno nismo imali njihovu nedostižnu kondiciju. Na takvim putovanjima saznaš vrlo praktične stvari poput informacije da se votka pije iz frizera, i da ona votka koja se zamrzne u frizeru nije dobra votka.

FILMSKI.NET: Da li možeš izdvojiti jednu osobu koja ti je bila najzanimljivija na tom putovanju?
Boris: Da, to bi bio Andrej Dubinin, autostoper kojeg smo pokupili i koji nas je zatim odveo u svoju vikendicu gdje smo iskušali tradicionalne ruske banje. Taj isti čovjek je nedugo nakon toga, stopao 5000 km da bi došao do Hrvatske. Naravno, gostovao je u Nightmare Stageu.

FILMSKI.NET: Znam da je realizirano još par projekata. Zašto oni još nisu emitirani na televiziji?
Boris: To je pitanje koje boli. Imam gotov film 'Maroko' u trajanju od 26' i u postprodukciji je još jedan - 'Terencem do Kine' u trajanju od 52 '. Zašto ih televizija još nije uzela, mislim na HRT kojima se sviđa materijal, nije mi jasno s obzirom na nisku cijenu otkupa. Govorimo o rasponu od 7.000,00 kn za pristojan polusatni dokumentarac o recimo Budimpešti do 35.000,00 kuna za polusatni dokumentarac iz nekih egzotičnih krajeva uz to da većinu prava prepustiš HRT-u.

FILMSKI.NET: Koji  je slijedeći korak?
Boris: Dok čekam tko će mi prvi doći, Godot ili HRT, idem na ekspediciju pješice, od petrograda do Pariza, u čast Mirka Seljana, ali, obeshrabren dosadašnjim plasmanom filmova, nosim samo fotoaparat i radim priču za National Geographic Croatia. Možda se vratim svojoj prvoj ljubavi – pisanju. Tu barem ne moram čekati Godota. Jer ionako ne putujem da bi snimao, već snimam da bi putovao.