Dokumentarci u službi politike

Logika kojom se vode mozgovi odgovorni za političku bagatelizaciju dokumentaraca je prilično jednostavna – kada se filmu nalijepi etiketa dokumentarnog, to podrazumijeva da se u njemu govori samo istina, kojoj bi birači morali bespogovorno povjerovati. Drugo je pitanje da li na taj način funkcioniraju mozgovi američkih birača. A s obzirom da mi, pametni Hrvati, Amere uglavnom smatramo ekstremno glupima, moglo bi biti da funkcioniraju.

Sve je počelo davne 1960. godine, kada je snimljen dokumentarac 'Primary' redatelja Roberta Drewa  (procitaj interview), koji govori o zadnjim danima prije izbora za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke u Wisconsinu. U filmu su vremenski gotovo podjednako zastupljena oba kandidata – John Fitzgerald Kennedy i Hubert Humphrey – ali je JFK puno bolje 'surađivao' s kamerom. Njegova karizma je u potpunosti došla do izražaja, što je uz tihu i gracioznu prisutnost njegove žene Jacqueline gledateljima uputilo vrlo jasnu poruku – JFK je bolji i pobijedit će.

Ako uzmemo u obzir da je upravo početkom šezdesetih došlo do masovne popularnosti televizije, te da je 'Primary' u to doba prikazan na ABC-ju, gotovo da bismo mogli zaključiti kako je JFK-u upravo ovaj film donio odlučujuću prednost u tijesnoj pobjedi nad Nixonom. Iako je pristup filmu bio tehnički i strukturno revolucionaran za to vrijeme, ljudi su mogli vidjeti prisni kontakt Kennedyja i birača. Nema ni naracije, ni glazbe (osim groznih predizbornih pjesama koje su ljudi pjevali), ni povijesnog konteksta, ni uvida u unutrašnje operacije kampanje,... Samo interakcija birača i kandidata koja nam daje uvid u tadašnju političku situaciju.

Dakle, film nije direktno korišten u propagandne svrhe, nego je JFK jednostavno bio 'na ti' s kamerom. Mnogi političari su to znali iskoristiti, a vjerojatno najpoznatiji primjeri za to su Margaret Thatcher i legendarni saksofonist Bill Clinton. Baš kao što je Winston Churchill znalački koristio radio.

Kako ne bismo članak odveli u bespuća povijesne zbiljnosti profesorima političkih znanosti i bogatim zaljubljenicima u kampanje ćemo preporučiti komplet od četiri VHS-a 'Modern Presidential Campaigns' (košta svega 312 dolara) u kojem su secirane kampanje od 1920. godine i početka 'nove ere', pa sve do 1988. godine – od Franklina Roosevelta, Harryja Trumana i Dwighta Eisenhowera, preko Richarda Nixona i Jimmyja Cartera do Ronalda Reagana i Geraldine Ferraro.

Prije nego se posvetimo devedesetima i najvećoj pop zvijezdi od svih američkih predsjednika, moramo spomenuti i hrvatski film koji se tiče slične tematike. Pogađate, riječ je o filmu 'Novo, novo vrijeme' Igora Mirkovića i Rajka Grlića koji govori o predsjedničkim izborima i prati tromjesečno razdoblje nakon smrti Franje Tuđmana i pobjede Stjepana Mesića i sve krupne promjene koje su se u tom razdoblju dogodile. Snimateljske ekipe pratile su sudionike predizborne kampanje, pružajući im jednaki tretman – svi političari su pristali da ih na određeni vremenski period kamere snimaju od jutra do večeri. Ako ste prosječni hrvatski kritičar ili gledatelj, film vam se svidio.

A sada je došao red na Billa Clintona. O njegovom napredovanju u politici Arkansasa i cjelokupnoj karijeri u predizborno vrijeme snimljen je dokumentarac 'The Man From Hope' kojeg je producirala Linda Bloodworth-Thomason. Film je poslužio svrsi – predstavio je zainteresiranoj javnosti političkog anonimusa i njegove osnovne karakteristike i smjernice. No, taj film je samo kap u moru napora potrebnih da bi se došlo do ovalnog ureda. Vizualni dojam zasigurno najviše utječe na mozak prosječnog Amerikanca, ali je puno važniji faktor od filma televizija.

Clintonova prva kampanja bila je jako zanimljiva i ljudima i medijima, pa je o njoj snimljeno nekoliko filmova. Izdvajamo 'The War Room' D.A. Pennebakera i Chrisa Hegedusa, koji nas vodi u 'backstage' centrale odakle je vođena kampanja pružajući uvid u bitku za predsjedničko mjesto. Od zanimljivih filmova vezanih uz Clintona nikako ne smijemo zaobići 'The Last Party' u kojem redatelji Mark Benjamin i Marc Levin uz pomoć Roberta Downeya Jr.-a dokumentiraju predsjedničke izbore iz 1992. godine. Posjetili su mnoge gradove, konvenciju Demokratske stranke, popričali sa zvijezdama poput Seana Penna i Olivera Stonea i napravili zabavan dokumentarac. Kako su oba filma objavljena nakon izbora, ne možemo ih svrstati u predizborne filmove. Ili možemo? Ne zaboravite, nestašni Bill se kandidirao (i pobijedio) i na izborima 1996. godine.

'The Hunting of the President' su režirali Billov prijatelj Harry Thomason i Nickolas Parry, a govori o kampanji koja se protiv Clintona vodi još od dana kada je bio guverner Arkansasa pa sve do pokušaja 'impeachmenta' (zbog pušenja Monice Lewinsky). Narator filma nastalog po istoimenom besteseleru Genea Lyonsa i Joea Conasona je Morgan Freeman, a kako je snimljen u vrijeme kada Billy više nije imao pravo na kandidaturu, ne spada u kategoriju iz prošlog pasusa. Ipak, cilj i ovog dokumentarca (ma koliko istinit bio) je propagandni – Clintonove slabosti pravdaju se napasnim 'lovcima na vještice'.

Jedva ste dočekali, priznajte? Stigli smo i do najomraženijeg američkog predsjednika svih vremena. Bill više nije imao pravo na kandidaturu, Republikanci su kao kandidata istakli Georgea Busha mlađeg, koji je, ako ništa drugo, imao uglednog oca. Kandidat Demokrata Al Gore bio je toliko dosadan tip da mu ni sto propagandnih dokumentaraca ne bi pomoglo.

Naravno, postojali su u oba tabora, ali uistinu nisu vrijedni spomena. Pažnju autora dokumentaraca privukao je skandal koji se dogodio prilikom prebrojavanja glasova na Floridi, izbornoj jedinici koja je cijeli svijet osudila na četiti godine bushenja i zabushavanja. Nakon 50 minuta filma 'Unprecedented - The 2000 Presidential Election' Joan Sekler i Richarda Raya Pereza sve vam je jasno: krivi su svi – od Georgeovog brata i senatora Floride Jeba (ne zajebavamo se, stvarno se zove Jeb), kompjuterskog prebrojavanja glasova, republikanskih brojača glasova, Vrhovnog suda i debila Gorea koji nije zahtijevao ponovno prebrojavanje. Film je nagrađivan na festivalima u New Yorku, San Franciscu, Berkeleyu i Winslowu, a kako je objavljen DVD '2004 Campaign Edition' na kojem se nalazi komentar Dannyja Glovera i novi podaci o elektronskom glasovanju, toplo vam preporučamo da ga naručite.

Već tada je počela predizborna kampanja za izbore koji nas uskoro očekuju. Odgovor Georgea Busha uslijedio je iste (2002.) godine – objavljen je dokumentarac 'Journeys with George', za kojeg njegovi fanovi oduševljeno tvrde da 'prikazuje Busha točno onakvim kakav jest'. Oni malo realniji su zgroženi – novinarka Alexandra Pelosi je od stotine sati video materijala odabrala najbolje, kako bi Busha prikazala kao opuštenog i karizmatičnog. U filmu ne saznajemo ništa o radu njegove administracije, ali zato ne nesotaje preizborne retorike. Kada na to dodamo da se u međuvremenu dogodio i teoristički napad (11. rujna 2001.), putopisna razglednica se pretvara u horor film.

O besmislenosti propagandih dokumentaraca transparentno uvrštenih u kampanje možda najbolje svjedoči pokušaj Wesleya Clarka da do mjesta demokratskog kandidata dođe uz pomoć dokumentarca. Angažirao je istu ekipu koja je radila na Clintonovoj kampanji, a film 'American Son' producirala ja (tadaaaa) Linda Bloodworth-Thomason, autorica 'The Man From Hope'. Kao što znate, bivši zapovjednik NATO-a nije uspio, a demokratski 'konj za trku' je postao John Kerry.

Protiv Busha, prvenstveno zbog njegove politike u Iraku, su ustali gotovo svi, ne samo ljudi iz svijeta filma. Kako se ne bi ponavljali, predlažemo vam da pročitate nešto stariji tekst o tome. Među njima je i Errol Morris, dobitnik Oscara za 'Maglu rata', koji se priključio organizaciji MoveOn, te je po cijeloj zemlji snimao gnjevne ispade ljudi protiv Busha. I o tome smo već pisali.

A pisali smo i o 'Fahrenheitu', nebrojeno puta. I upravo je Mooreov film imao najveći efekt od svih dosad spomenutih filmova na birače. Kino blagajne govore nam u prilog, a nadamo se da će i birači na skorašnjim izborima. Naime, puno lakše je na uvjerljivi način nekoga 'ocrniti' i diskreditirati nego mu pjevati ode. Poglavito ako imate činjenice koje vam govore u prilog.

Da je negativna retorika puno lakše i učinkovitije sredstvo borbe dokazali su i odgovori na 'Fahrenheit' – redom su usmjereni protiv Michaela Moorea, a ne na veličanje lika i djela Ðorđa Grmeše. Najpoznatiji uradak te vrste je 'Michael Moore Hates America', o kojem smo već pisali.

Šećer ove filmske sapunice, kao nagrada za strpljenje, dolazi na kraju. Naime, snimljen je dokumentarac 'George W. Bush: Faith in the White House'. I to kao odgovor na 'Fahrenheit'! U produkciji Grizzly Adams Productiona! Film će prvo biti objavljen na DVD-u i VHS-u, a potom na televiziji (u rujnu), a najesen će možda i u kina!

Bez obzira što vi ili mi mislili, neke činjenice ne možemo opovrgnuti. Prvo – politika, poglavito američka, je uvijek u središtu zanimanja svjetske javnosti. Drugo – filmovi, poglavito dokumetarci, imaju zagarantiran uspjeh ukoliko su aktualni. Treće – ljudi vole gledati filmove, a zanima ih i politika. U konačnici dobijamo čušpajz u kojem se svi bore za novac, a rijetki za ideale. Filmašima to i ne možemo uzeti za veliko zlo – ako na vidjelo izađe da su 'fejkeri', uskoro će nestati sa scene. A političari... Prodaju ideale kako bi došli na vlast, svim mogućim sredstvima, uz goleme 'donacije'. Kada im to uspije, donatorima moraju vratiti uloženo (i mnogo više), te se krug novca zatvara. A običan čovjek? On ionako samo mora platiti porez i umrijeti.