Danas i sutra dokumentarnog programa HRT-a
Dokumentarni program ne nalazi se u glavnoj zgradi HRT-a, nego u obližnjoj baraci. Popričali s njegovim glavnim urednikom, Mirom Brankovićem.
Gospodina Brankovića nije bilo lako uhvatiti. Iako smo se telefonski brzo dogovorili, kašnjenje vašeg novinara od jedne minute je uzrokovalo odgodu intervjua za oko sat vremena. Gospodin Miro je već odjurio na sastanak, a kasnije je uslijedio još jedan, u njegovom uredu. Što se može, posla je puno. A onda je i filmski.net došao na red. Pitali smo šefa dokumentarnog programa sve što smo mislili da bi vas moglo zanimati...
Jesensku shemu dokumentarnog programa smo već ukratko predstavili na našoj stranici. No, što je po vašem mišljenju najbolje od onoga što nas očekuje?
Ima tu zapravo više vrhova. Ovi dokumentarci koji idu u osam navečer. To su top stvari, autorski filmovi. Mogu Vam reći nešto kao ekskluziv – 17. studenoga kreće drugi dio serijala 'Hrvatsko podmorje'. Tih šest nastavaka će se prikazivati srijedom u 20 sati. Prvi dio serijala je bio jako gledan, a HRT je u fazi izrade DVD-a, oko tri tisuće komada će ići u prodaju, distribuciju, dijelit će se poslovnim partnerima i slično.
Krećemo sa 'Sašom' od Žižića. To je priča o jednom Hrvatu rođenom u Rusiji gdje je proveo cijeli život. Prvi put sa 65 godina dolazi u Hrvatsku gdje mu se rodio otac. Zapravo njegov je otac otišao sa Cresa trbuhom za kruhom u Ameriku, gdje je tada bila velika gospodarska kriza. Onda si je rekao da ima jedna bolja zemlja i otišao u Rusiju. U Staljinovim čistkama završio je u Gulagu, gdje je i ubijen, a naš Saša se rodio u logoru. Postao je cijenjen znanstvenik, a poslije su mu rekli da njegov otac uopće nije trebao bit ubijen. Kao 'malu ispriku' dobio je doživotnu besplatnu kartu za sve željezničke linije u Rusiji. Bavi se fotografijom, ima prijavljenih jako puno patenata. Tu ima svoju kućicu koju gradi i prvi put je vidio gdje mu se rodio ćaća. Priča je snimana u Rusiji, Hrvatskoj, ima dosta dokumenata iz Amerike.
'Svjetlo u tami' Srđana Segarića i Jasmine Domaš. Priča o židovskoj obitelji koja je pobijena. Ostalo je samo svoje djece stare četiri i jednu godinu. Taj čovjek koji ih je uzeo, koji nije bio židov nego Slovenac, nije znao što bi s njima, pa ih je ostavio u jednom selu, Cerje Nebojse se zove. Djeca su živjela s jednom obitelji koja ih je uzela kao svoju djecu – ošišali su ih, pretvorili u male seljake, a djeca su prihvatila obitelj kao svoju. Nikad nitko ih nije otkrio, iako su stalno dolazili Nijemci i ustaše, cijelo selo ih je čuvalo. Poslije rata došla je rodbina, oni su otišli i sad žive u Izraelu.
Prekinuli smo izlaganje gospodina Brankovića kako ne biste baš sve saznali odmah – moramo nešto ostaviti i za tjedne najave. Krenuli smo na drugu temu – kako se određuju termini za prikazivanje dokumentaraca i kako se za njih borite?
To je zapravo priča cijele sheme, koju sastavlja direktor programa, s svaki urednik ima svoje zahtjeve, prijedloge itd. Onda se tu uvijek nešto pregovara, dogovara. Smatram da je dokumentarni program važan, što je slučaj na svakoj televiziji u Europi, gdje je dokumentarni program važan segment programa. Moram priznati da nisam nezadovoljan rasporedom, mislim da je bolje nego prije. Srijedom imamo prime-time termine u 20 na prvom, onda četvrtkom u 23.30 također na prvom i petkom na drugom u 18.45. Prva dva termina su polusatni, a treći od 45 minuta. Ovo što govorim odnosi se samo na domaću proizvodnju. Ima stranih dokumentaraca i to je zapravo u ingerenciji Ðele Hadžiselimovića. U mojoj ingerenciji je i kupovina domaćih i autorskih dokumentaraca što je naša zakonska obveza.
Kakva je točno ta zakonska obveza i s kime u okviru nje surađujete?
Hrvatska televizija ima zakonsku obvezu da otkupi 10 posto materijala od privatnih producenata. Mi smo uvijek u kontaktu s ljudima u ovoj zemlji koji nisu dio ovog programa, a proizvode dokumentarce. Oni dođu, donesu svoje filmove, ideje... Različite su varijante – neko dođe samo sa scenarijem, koji ako je odličan može sam realizirati u vlastitoj produkciji, ili uđemo u koproducentski odnos pa mu mi damo samo kamere, ili samo montaže. Svaki taj dogovor je drugačiji. A zapravo je jedino bitno da je taj film dobar.
Koje bi suradnje izdvojili? Znamo da ste surađivali s Fade-Inom kroz serijal 'Direkt', s Factumom...
... i more privatnih mali ljudi koji nemaju nikakvu producenstku kuću, ali su napravili film. Ma, jako puno ljudi radi od kad su se pojavile DV kamere, to je sad postalo dostupno. Ljudi rade filmove.
Znači, ima dosta dobrih filmova?
Ima, ali ima i jako puno loših filmova. Treba sve pogledati i izdvojiti kvalitetne uratke.
Koliko ima ljudi koji su zaposleni u dokumentarnom programa kao autori dokumentaraca?
Svi su autori. A ima ih trideset, računajući i TV-kalendar. Neki od njih će uskoro, kroz godinu dvije tri otići u mirovinu, pa će se dobar dio programa isprazniti. Cilj je za 10 godina stvoriti program koji ima 10 ljudi, a da svi ostali funkcioniraju po sistemu scenarija. Dobiješ priliku, honorare i tako dalje. Vani to tako funkcionira – program ima dva tri čovjeka, dramaturga, urednika, odabiru se fantastični naslovi i onda se rade priče.
Kakva je procedura što se autora iz dokumentarnog programa tiče – od ideje od realizacije?
Moja vrata su konstantno otvorena. Mora se doći sa nekakvim sinopsisom u nekoliko rečenica. Taj sinopsis onda zadovoljava ili ne zadovoljava. Naravno da različite vrste dokumentarnog filma ne mogu imati sinopsise iste dužine. Za npr. turističku priču o Plitvičkim jezerima kroz četiri godišnja doba se može napisati kompletan scenarij. Ali za priču o nekom čovjeku koji čuva ovce u nekom selu vi ne možete imati scenarij. Možete imati okvirnu priču i znati o čemu s njim želite razgovarati. Ali ne možete napravit scenarij jer ne znate što ćete dobit od njega. To je logika. Ne možete od svakog projekta očekivat scenarij od 25 stranica. Ali, ako možemo očekivati scenarij, onda ga i tražimo. A već znamo i po senzibilitetu – za nekog znate i ako vam donese jednu karticu teksta da će vam donijeti dobru priču. Netko vam zna izvuć nešto iz ljudi, a netko ne.
No, uglavnom to traje. Netko dođe s idejom, onda treba to realizirat, dogovorit se s ljudima, dva mjeseca unaprijed se određuju kamere, a onda opet neka priča nije dobra za neko godišnje doba...
Koliko je prosječno vrijeme potrebno od ideje do prikazivanja nekog filma na televiziji? Koliko se dokumentaraca snimi mjesečno?
U prosjeku između tri i šest mjeseci. A kad je riječ o serijalima onda i po godinu dana. Upravo zato jer nema ograničenja od 30 minuta i to je to. Radi se šest epiozoda, treba čekati da se zadnja završi, treba sve pregledati, glazba je autorska. U zadnje vrijeme forsiramo da sve te dobre stvari imaju autorsku glazbu, jer jedino tako to može ići van. A mjesečno se prosjeku snimi 12 dokumentaraca. Jer, mi smo vezani i za shemu – ako imamo više termina emitiranja, onda ćemo imati i više termina snimanja.
Vjerojatno ste čuli za film 'Lora – svjedočanstva' kojeg ja napravio Nenad Puhovski...
Čuo sam da ga radi, ali da ga je napravio nisam znao. Mi smo se bili našli jer su na toj listi za otkup bila i dva Factumova filma – 'Peščenopolis' i još jedan, 'Sve o Evi' mislim. Spominjali smo Loru, ali ne znam u kojoj je to fazi. Čuo sam da će Pero Ištvančić raditi glazbu, pa je vjerojatno u nekoj postprodukciji.
Mi smo dobili od Factuma dobili obavijest da će premijera će biti na Zagreb film festivalu, a film će biti prikazan i na beogradskoj televiziji B92. A u prioćenju stoji da je od strane HRT-a uvijek dolazilo do nekih kočenja što se te ideje tiče.
Gospodin Puhovski i ja smo razgovarali da li ćemo to emitirati i ostali samo na 'vidjet ćemo'. Dok ne vidim film ne mogu ništa reći. Film može postati dio našeg repertoara tek kada ga vidimo.
A što se novih projekata na HRT-u tiče?
Ja sam već predao nekih 5-6 projekata serijala – od Marka Pola, 'Ratovi vrsta' koji su izvanredan scenarij, 'Taksi' od Galića sa skrivenom kamerom u taksiju, Željko Sarić je predložio serijal 'Profesija: osobno' koji mi se jako sviđa. Dakle, ima... Tanja Božič iz Fade Ina je predložila nešto vezano uz noćne profesije... Nešto otkačeno tipa 'Direkt', taj tip priče. Brza kamera i sve iskombinirano.
Pa da završimo u klasičnom, HRT-ovom stilu - 'biti će to vruća dokumentarna sezona!'
Porazgovarao Tonči Raić
Nema komentara.