Živuće fotografije - INTERVIEW Mladen Juran

Red bi bio da prvo progovorimo o originalu snimljenom 1982. godine, koji je predstavljao izuzetan kulturni iskorak u upoznavanju s poviješću hrvatskog filma. Prema mišljenju dr. Mate Kukuljice, ravnatelja Hrvatske kinoteke, 'značaj ovog filma je tako velik da je utjecao na filmsko obrazovanje budućih generacija filmologa, znanstvenika i filmskih djelatnika', a zahvaljujući filmu je 'stvorena svijest o povijesti hrvatske kinematografije'.

U prvom dijelu sakupljeni su detalji iz prapovijesti naše kinematografije, kao što su snimka jedne splitske procesije za sv. Duju koju je predvodio don Frane Bulić, legendarni kipar Ivan Meštrović kako radi spomenik Indijancima, te fragmenti iz izgubljenih igranih filmova iz pionirskih dana hr-filma. Saznavši za najavu snimanja drugog dijela, odlučili smo kontaktirati njegovog autora. Gospodin Juran nas je pozvao u prostorije Interfilma gdje mi je uručio dva lista papira s činjenicama o filmu. Nakon što sam ih pročitao, porazgovarali smo o aktualnom projektu.

MJ: Sve ovo što ste pročitali je faktografija. Svega toga ne bi bilo da nije autorskog pristupa, da ne kažem autobigrafskog. Da nema takvog pristupa bi takva vrst filmova koji su zapravo kompilacijski, koji se bave arheologijom filma, to ne bi bilo dobro. Preko starih filmova čovjek najviše može naučiti, i to svi od reda govore, od režisera do kritičara. Ta pasija je kod mene dovela do toga da sam proizveo pet filmova o pivijesti hrvatskog filma. Kad sam se kao student vratio iz Francuske, iznenadio sam se da nemamo napisanu povijest filma od prije od 1945. godine.

FILMSKI: Znači, vaša inspiracija je bila praznina koju ste uočili?

MJ: Da. A ta praznina je bila drska. Neću sad o politici, ali bila je skoro namjerna. Vi ste mogli otići u KIC gledati početke hrvatske kinematografije, a ako ste nekoga pitali kada je to počelo, odgovor bi bio 1945. O tome je u 'Forumu' pisao Ivo Škrabalo, moj prijatelj koji je tada radio u Croatia Filmu i koji se spremao izdati knjigu o tome. Onda sam ja to požurio i mnoge stvari smo pretvorili u scenarij. Istraživao sam arhivsku građu, išao sam u Beograd gledati filmove koji su i danas tamo. Međutim, ni jedan ni drugi film nisu suma sumarum citata ili filmova, nego su autorski prožmani. Takve filmove su u povodu stogodišnjice filma radili vrlo poznati autori poput Jean Luc Godarda.

FILMSKI: Koja ja razlika u temama kojima se bave prvi i drugi dio?

MJ: Živuće fotografije su bile sinteza hrvatske kinematografije od početka do 2. svjetskog rata. Drugi dio se odnosi na isto vremensko razdoblje, no više u srednjoeuropskom kontekstu. 'Živuće fotografije 2' se orijentiraju na filmove koji su snimljeni u Hrvatskoj ili od hrvatskih autora. Onda smo bili svježi utoliko što smo otkrili ljudima snimke kao što su 'Korzo kavana', procesija sv. Duje u Spltu i druge. Sada ljudima želim osvježiti pamćenje i pokazati da su tu bili i neki drugi pioniri, tako da smo pretresli arhive Beča, Praga i Budimpešte. Otkrili smo igrane filmove, koji spadaju u razdbolje iz kojeg nemamo nijedan sačuvani igrani film, čiji su autori Hrvati.

FILMSKI: Kako to da ste se nakon 20 godina odlučili na snimanje nastavka?

MJ: Ideja o nastavku je stara već šest godina, a došla je spontano. Bila je stogodišnjica povijesti filma, a u međuvremenu su 'Živuće fotografije' ušle u 'obaveznu školsku lektiru'. Toliko je vremena prošlo da bih ja napravio obračun sa samim sobom. Veliki francuski redatelj Rene Claire je napisao knjigu o tekstovima koje je objavljivao u novinama prije 20 godina - napisao je što misli danas, jer se i mi mijenjamo i dobro je proširiti spoznaje o nama. Moja je namjera da radim i 'Živuće fotografije 3', da pokažem ljudima ono što ja poznam, a ljudi ne znaju. U drugom dijelu idem na srednjoeuropski kontekst, a u trećem bi išao na mediteranski kontekst. Ja sam duboko vezan s Mediteranom, prvih 20 godina sam živio u Splitu. A mi smo bili pod utjecajem ne samo srednje Europe, nego i Italije, pa čak i Francuske. Treći dio bih radio oslanjajući se na arhive Rima, Pariza, Toulona, pa čak i Engleske, jer je Murnaw krajem dvadesetih godina snimio dokumentarac o Dubrovniku. No, ne bih se s tim žurio jer imam i drugih projekata, kao što je film o Maksimilijanu Vanki, slikaru koji se utopio u Americi.

FILMSKI: Za film ste od Ministarstva kulture dobili 50 tisuća za pripremu filma još 2001. godine. Vi i još desetak autora ste bili kritizrani jer previše vremena prolazi od ideje do realizacije projekta. Što možete reći o tome?

MJ: Tada su zatražena sredstva za istraživanje arhivske građe, što je strašno delikatan posao. Ja sam u Pragu s dr. Vjekoslavom Majcenom deset dana gledao filmove koji se tiču Hrvatske. Oni te filmove ne pokazuju nikome, nego samo kad dođu ljudi koji su zainteresirani. Trebao je dio arheološkog istraživanja da bi se prešlo na kreativni dio stvaranja filma. Bilo je nerazumijevanja u mandatu bivšeg ministra Antuna Vujića, oni meni jednostavno nisu otkupljivali filmove koje sam ja odabrao, da bi na kraju Prag odustao od prodaje. Jer, nama Beograd ne želi vratiti ono što je naše, a filmovi u Pragu su češki. Oni su odustali jer se mi nismo javljali. No, budući da sam ja radio 'Potonulo groblje' s Jirijem Menzelom i da su Česi bili skloni kulturnoj suradnji, oni su nagovorili svoj nacionalni arhiv da dozvoli otkup tih filmova. Meni je jako žao da je toliko vremena prošlo, no bili smo neefikasni. Rekli su da neće producent otkupljivati filmove, nego Kinoteka, a Kinoteci se nije dalo. To je bio problem bivšeg Ministarstva, a kod novog sam opet trebao čekati godinu dana da se otkupi materijal i meni dozvoli finalizacija.'

Za kraj, otkrit ćemo vam neke filmove kojima će se baviti film. Spominju se češki film 'Amerikanska jahta u splitskoj luci' snimljen po komediji Milana Begovića i austrijsko-mađarski 'Gospođa sa suncokretom' kultnog redatelja Michaela Curtiza snimljen po knjiženom predlošku Ive Vojnovića. Zatim, tu je Oktavijan Miletić, prvi hrvatski redatelj s opusom filmova, kao i naši glumci, poput Zvonimira Rogoza i Ite Rine koji su glumili u stranim filmovima. Tu su i filmovi iz doba od 1917. i 'Brcka u Zagrebu' do 1925. i 'Dvorova u samoći' Tita Strozzija. A sve to samo je dio građe koju ćete moći vidjeti kada film bude gotov. A nadamo se, zbog dobrobiti mlađih naraštaja, da ćemo uz drugi dio, moći vidjeti i prvi.