Ðelo Hadžiselimović - došao na mjesec, ostao 30 godina - Dokumentarni
Home      Vijesti      Dokumentarni      Ðelo Hadžiselimović - došao na mjesec, ostao 30 godina

Ðelo Hadžiselimović - došao na mjesec, ostao 30 godina

Iako svi dobro znaju što radi, osim njegove uže obitelji, suradnika i kolega s HRT-a do sada nitko nije znao kako izgleda Ðelo Hadžiselimović. Mi smo 'tajnu' otkrili.

t.r. 11.03.2005 0 komentara

Ðelo Hadžiselimović - došao na mjesec, ostao 30 godina

Kada sam u redakciju donio Ðeline fotografije, svi su se na trenutak ustali od računala i došli razriješiti misteriju koja ih je godinama kopkala. Odlazeći na intervju nisam imao tih problema – dogovor za razgovor je bilo radno mjesto gospodina Hadžiselimovića na Prisavlju. Sreo sam ga i upoznao u trenutku izlaska iz ureda, negdje je otišao da bi se nakon pet minuta vratio. Počeli smo od samog početka...

Kada ste došli na HRT? Koji je bio vaš prvi posao?

U veljači 1974. godine. Moj prvi posao je bio u redakciji kvizova s gospodinom Lazom Golužom i Mirom Mahečićem. Tada sam bio apsolvent, a kako su oni obojica završili komparativnu književnost, svoje su suradnike tražili među studentima. Ja sam došao, kako mi je bilo tada rečeno, na mjesec dana, da vidim medij i o čemu se tu radi. I ostao 30 godina. Radio sam kvizove, tadašnje Jadranske susrete, nakon toga Nedjeljno popodne s gospodinom Sašom Zalepuginom. U zabavnom programu sam radio samostalne emisije i zajedno s kolegama, da bi negdje 1986. s gospođom Mignon Mihaljević počeo raditi Program plus. Onda je došao rat.

Kada ste došli na mjesto urednika stranog serijskog programa?

Pa negdje od rata na ovamo. S time da se se mijenjale kombinacije programa u kojima se taj program nalazio. Jedno je vrijeme bio u zabavnom programu, pa u stranom, pa u kulturno-umjetničkom, sad je to opet sve objedinjeno u strani program.

Kakve su karakteristike i standardi koje mora poštovati film da bi ušao u vašu selekciju?

Kao prvo, mi imamo nekoliko načela kojima se rukovodimo, kako s filmovima, tako i s dokumentarcima i serijama. Želimo maksimalno prikazati sve svjetske produkcije. Kako dobro primjećuju kritičari u zadnje vrijeme u novinama, HTV je jedina koja prikazuje i europske filmove, i filmove iz drugih zemalja i na drugim jezicima. Mi čak držimo čak i do pojma koji je kod nas manje poznat, a zove se europska kvota. Znači da se u programima nalazi oređeni postotak filmova europske proizvodnje. Kod nas je ta kvota visoka i iznosi preko 30 posto. Prema tome želimo prikazivati recentnu produkciju iz cijelog svijeta. Naravno da nam je drago da to bude i kvalitetno, no imamo sve manje problema s time. Europska proizvodnja je već davno, pogotovo što se tiče dokumentaraca, postavila standarde koji su vjerojatno vodeći u svijetu.

Koji su vaši izvori od kojih nabavljate filmove? Kako izgleda taj proces?

Od svuda. Ide različito. Od sajmova, kao što je onaj u Cannesu, gdje doista cijeli svijet nudi i kupuje televizijski program, do specijaliziranih pregleda kao što ima BBC, Francuzi, Nijemci, do Interneta i toga da same kompanije šalju na VHS-u ili DVD-u uzorke svojih serija ili pojedinačne dokumentarce. Do prijema putem satelita za neke stvari koje smo dogovorili, kao što je Canal France International..

Kako izgleda taj sajam filma, to tržište na nekom festivalu?

Kako vam izgleda Zagrebački velesajam, tako vam i to izgleda. Svaka firma ima svoj štand i nudi svoje proizvode. Mi idemo okolo kao trgovački putnici i kupujemo. Međutim, ti su sajmovi više finaliziranje kupovine. Da biste vi nešto kupili morate biti upoznati s tim. A tu onda dolazi ovo o čemu sam prije govorio. Prvo napravite selekciju, a onda na sajmu finalizirate. Najveći sajmovi su u Cannesu, proljetni i jesenski, MIDEM i MIDCOM.

Čini nam se da se u zadnje vrijeme poboljšava ponuda dokumentaraca na HRT-u. Čime to tumačite? Pritiskom tržišta ili većom kvalitetom filmova?

Ja mislim da to nije točno. Mislim da je kvaliteta izbora programa bila uvijek vrlo visoka. Moje kolege i ja smo to uvijek radili najbolje što smo mogli. Međutim, dobro ste primijetili – kvaliteta samog proizvoda se popravila. Naime, što se dogodilo? Dokumentarci su najednom postali jako 'in'. A znate kako to u svijetu ide – što više novaca uložite u produkciju, konačni će proizvod biti bolji. Baš sad smo od BBC-ja smo kupili docu-dramu 'Džingiskan'. To su radili isti ljudi koji su radili 'Gospodara prstenova'. Pokazat ću vam poslije insert da vidite kakva je produkcija, koliko se novaca ulaže u to. Naravno, sve je to uzročno-posljednično vezano. Ako se dokumentarci dobro prodaju, automatski se može i više uložiti u proizvodnju i konačni proizvod je bolji. E sad tu govorimo i o različitim vrstama dokumenataraca. Ako govorimo o životinjskom svijetu ili docu-dramama tu je stvar produkcije. Međutim, oduvijek su se proizvodili odlični socijalni dokumentarci, politički, kulturni s relativno malom produkcijom. I tu su prednjačili BBC, Nijemci, Skandinavci i tako dalje.

Ako nije tajna, kolika je cijena jednog dokumentarca, a koliko igranog filma za prikazivanje na TV-u?

To vam je stvar poslovanja kuće, o tome vam nitko ne smije govoriti. U principu to nisu veliki iznosi. Ali, o tome vam nitko neće govoriti jer zadiremo u područje drugih službi. Svaka kuća nerado govori o tome koliko što plaća.

Koji su faktori koji utječu na odabir filmova? Vaš osobni ukus ili...

Nekoliko je faktora, od kojih je definitivno najvažniji programska shema. Naime, koliko nas ima u shemi, toliko kupujemo programa. Evo recimo zadnji primjer... Gledatelji su izvanredno reagirali na putopise, mi čak ujutro u 10 sati imamo gledanost od 9%, što je fantastično. Mnoge emisije u prime-timeu ne mogu postići tu gledanost. Ali, što je bilo? Konačno se otvorio takav termin. Našlo se mjesta iz za vrtlarstvo i za kuhinju. Potražili smo najbolje na tržištu, reakcije su odlične. Prema tome, prva stvar kod otkupa materijala, kako dokumentaraca, tako i filmova je koliko nas ima u programskoj shemi. A naravno da nas uvijek rukovodi kvaliteta.

Ðelo Hadžiselimović

Znate li možda koliko traje i koliko košta snimanje primjerice jedne epizode nekog od filmova serijala Davida Attenborougha?

Cijene idu čak i do cijena igranog filma. Koliki su točni produkcijski iznosi, ne znam, ovisi što se radi. De facto, Davida Attenborougha će cijeli svijet, ne samo mi, kupiti na neviđeno. Jer što god taj čovjek napravi, napravi izvanredno. Evo sad nova njegova serija koju smo kupili još nije ni završena. Čim bude završena, prikazat ćemo je. O životu insekata, mislim to je nešto fantastično. Ali i tehničke inovacije su takve da su dopustile snimanje takva serije. Produkcije su upravo to, ponuda i potražnja. Zna se da će što god napravi BBC Wildlife biti prodano u cijelom svijetu. Oni mogu uložiti veliki novac jer znaju da će im se vratiti.

S obzirom da ste upućeni u stranu produkciju, koliko je izvjesno snimanje domaćeg dokumentarca popularno-znanstvenog predznaka? Nešto poput 'Čigre'?

E, to morate pitati moje kolege iz dokumentarnog programa. Mi smo razdvojeni, oni se bave domaćim programom, a mi stranim. Mi ne proizvodimo, mi samo kupujemo. To morate njih pitati. Ali, mogu vam reći kao gledatelj i kolega da primjećujem velike napretke. Ovo što je radio gospodin Andrić s 'Podmorjem hrvatskog Jadrana' i što radi Stipe Božić, to su izvanredne stvari, što se vidi i po reakcijama kad mi nudimo, stranci su za to zainteresirani.

Kako idu naši dokumentarci na stranom tržištu?

Po onome što ja znam, izvanredno. I to od takvih koje smo spomenuli, pa do socijalne tematika, kakvi su filmovi gospodina Krelje idu izvanredno.

Jeste li bili na festivalu ZagrebDOX?

Nisu me ni zvali, pa nisam ni otišao.

Kako procjenjujete situaciju u svijetu i u Hrvatskoj s obzirom na dokumentarni film? Što mislite o prikazivanju dokumentaraca u kinima?

Da bi se dokumentarac mogao prikazivati u kinu morao bi zadovoljiti neke od uvjeta, među kojima je najvažniji trajanje. Dokumentarci se u principu rade za televiziju i to u dva formata, ili od 30 minuta ili od sat vremena. To nije dovoljno za kino. Međutim, Michael Moore je pokazao da njegovi filmovi, koji su rađeni dužinom igranog filma, a i tematikom su takvi da tih dva sata imate što pogledati su privukli ljude u kina. Ali, to zahtijeva i posebnu produkciju, jer dokumentarac mora biti u trajanju cjelovečernjeg filma. Sumnjam da će ljudi otići u kino pogledati nešto što traje 15 ili 20 minuta. Godinama su se dokumentarci, doduše odavno, prikazivali prije igranog filma, što je bila izvrsna varijanta. Sjećam se dokumentaraca koje sam gledao tad. Dokumentarac je izvorno filmska vrsta, ali ga je televizija prihvatila kao svoj imanentni sadržaj. Dokumentarac je ono što televiziji najbolje odgovara. Većina se dokumentaraca počela snimati kao televizijski proizvod.

Što nas očekuje u skoroj budućnosti na HRT-u? Što biste izdvojili iz programa u sljedećih mjesec-dva?

Uskoro će krenuti serija Michaela Palina 'Himalaja'. Nakon svih ovih koje smo dosad imali, 'Put oko svijeta za 80 dana', 'Od pola do pola', 'Sahara', mislim da će ljudi jednako rado dočekati i 'Himalaju'. Onda kreće jedan dosta novi vid dokumentaraca, koji sad forsira BBC i mislim da to radi izvanredno, to je nešto kao docu-drama. Vidjeli smo 'Leonarda' nedavno, međutim ovo sad što dolazi... 'Michelangelo' je izvanredan. Kupili smo 'Džingiskana', kupili smo i 'Ubojstvo u Rimu', docu-dramu o suđenju u kojem je odvjetnik Ciceron. Izvanredna stvari rade i taj termin ponedjeljkom navečer gledatelji su prepoznali. Nekad imamo i do fantastičnih 20 posto gledanosti.

Prije smo nakon 'odabrao', uz vaše ime mogli čuti i Neda Ritz. Što se dogodilo s njom?

Odlaskom Nede Ritz u Francusku smo mi puno izgubili. Naime, nitko se u našoj kući ne bavi dokumentarcima o kulturi i umjetnosti, koje je moja kolegica Neda izvrsno radila, a ostala je velika rupa. Mislim da nam ta vrsta dokumentaraca jako fali, a sudeći prema reakcijama, fali i gledateljima. Jedan segment Nedinog posla sada radi Mirjana Rakić, sa 'current affair' dokumentarcima. Mislim da ga radi izvrsno, pogledajte kako ljudi dobro reagiraju na 'Reportere'.

Postoji li životinja o kojoj nije snimljen dokumentarac?

I da i ne. Upravo smo kupili jedan dokumentarac koji se zove 'Dubina Amazone'. Oni su u zaronili u rijeku Amazonu, koja zna bit jako duboka, i otkrili četiri nove vrste, koje nitko nikada nije vidio. Inače, to je najveći problem recimo BBC-ja – praktički ne postoji kvadratni kilometar zemaljske kugle na kojem oni nisu bili. Sve poznato su već snimili. Tako da se sad rade dokumentarci novog viđenja starih stvari.

Znači li to da ne postoji tema koju oni nisu dodirnuli?

Uvijek možete pronaći novi način pogleda na nešto već viđeno, što može bit ne samo jednako zanimljivo, nego čak i zanimljivije.

Koji su vam omiljeni redatelji?

Što se dokumentaraca tiče, definitivno Attenborough. I naravno, prije toga Cousteau. A što se igranih tiče, naravno, Hitchcock, Francuzi, Goddard. A od novih, nakon jučer pogledanog 'Million Dollar Baby' Clint Eastwood svakako, Scorsese, Tarantino...

Jeste li čuli vic u kojem susrećete Jamesa Bonda?

Kako ne. Puno prije nego što se pojavio u javnosti je bio na Internetu. Prije godinu i pol dana. Al, dobro je to...

I za dvadesetak minuta došli do kraja. Gospodin Ðelo mi je pokazao obećani insert iz 'Džingiskana', i mogu vam reći da dokumentarac izgleda bolje od filma 'Kralj Artur'. Sve u svemu, sigurni smo da ćemo na HRT-u i dalje gledati dobre dokumentarce. A za sami kraj, za one koji ipak nisu čuli vic. Sretnu se James Bond i Ðelo. 'Bond. James Bond.' – reče 007 i pruži ruku. 'Ðelo Hadžiselimović. Odabrao Ðelo Hadžiselimović.' – reče Ðelo, a vi prasnete u smijeh. Ili?

Popričao Tonči Raić

Komentari

Nema komentara.