Na pola DHF-a, dokumentarni filmovi - Dokumentarni
Home      Vijesti      Dokumentarni      Na pola DHF-a, dokumentarni filmovi

Na pola DHF-a, dokumentarni filmovi

Na DHF-u puno dokumentaraca s puno glazbe, no publiku su najviše oduševili jedni drugi umjetnici, kazališni glumci - zatvorenici!

s.p. 27.04.2006 0 komentara

Na pola DHF-a, dokumentarni filmovi

Festival je otvorio glazbeni film koji nastavlja trend koji je započelo 'Sretno dijete' te se opet bavi Zagrebom osamdesetih, Novim valom i kultnim Štulićem. Za razliku od Mirkovića, koji je ne mogavši doći do Štulića pričao i svoju, autobiografsku perspektivu, redateljica Ines Pletikos i scenarist Kruno Petrinović razradili su sjajnu ideju da ispričaju priče Štulićevih prijatelja i poznanika koji su svi do jednoga 'iskorišteni' kao materijal za Azrine pjesme. Kroz njihove biografije rekonstruira se i Štulićeva biografija, ali i kronika izgubljenog Zagreba osamdesetih, njegovih boema i freakova. Dobar istraživački rad i sjajno uklopljena glazba već su donijeli filmu sjajne kritike, a uz bolju reklamu i prvi film konkurencije Dana imao bi i bolju posjećenost.

Nisu zapostavljeni ni ostali žanrovi, HTV snima i dokumentace o stvaranju narodne glazbe. 'Ðuka i Maca' Dražena Piškorića predstavlja Ðuku Galovića, seoskog pjesnika (seoskog Štulića?) koji piše rodoljubne i lokalpatriotske pjesme, a njegova supruga Maca preferira ljubavnu poeziju. Ines Bojanić tako interpretira stihove 'Mama me je pitala di je moja marama, ostala mi na starom sokaku di me dika ljubio u mraku'.

Kad Miki kaže da se boji, Ines Pletikos

Možda i najveći favorit festivala, sad kad smo već na polovici, je 'Što sa sobom preko dana' Ivone Juke /naslovna/, dokumentarac o zatvorenicima Lepoglave i njihovim fascinantnim sudbinama. Upoznajemo oružanog pljačkaša koji je odabrao svoju profesiju jer voli 'dinamični život bez obaveza' te momak koji je pukao u krivom času i sasjekao tipa na komade, a opušta se plešući uz hip-hop. Najzanimljivi je ipak Splićanin s fizionomijom Bore Leeja koji je započeo karijeru plaćenog ubojice, ali je, poput jednog lika iz Alana Forda, potpuno neuspješan kad pokušava ubiti samog sebe. Jako proživljava filmove poput 'Collaterala', 'Nikite' i 'Kuma' ('ono kad Al Pacino ubije onog debelog') a mi bi mu još preporučili i 'Leona profesionalca'. Spas nalazi u vjeri te se zajedno sa svojim svećenikom i ostalim zatvorenicima moli i 'za one kojima su pomogli da prijevremeno odu na drugi svijet' tj. za one koje su ubili.

U filmu je dokumentiran i proces nastajanja kazališne predstave koju su radili zatvorenici (premijera u Gavelli!) te smo možda svjedočili i rađanju novih glumačkih nada. Publika je u svakom slučaju bila oduševljena bizarnim, tragičnim i komičnim pričama koje je Juka majstorski režirala za što je već i nagrađena u Wiesbadenu.

Studentska publika ludo se zabavljala (?!) i na priču o nezaposlenima, 'Burzu' Silvia Mirošničenka koja ima svoje komične trenutke (frizerka bez staža: 'Jedino što radim na crno su pletenice'), ali završava tragično, s pričom starije žene na rubu samoubojstva.

Direkt - Obični ljudi, Nebojša Slijepčević

Berković je imao 'Kontesu Doru' i Almu Pricu, a Petar Krelja ima Anu Vidović, svjetski poznatu gitaristicu koja svojim elegantnim nastupom i prekrasnom glazbom stvara nadzemaljsku ljepotu. Krelja je već u svojim prethodnim dokumentarcima bavio Anom i njezinom glazbenom obitelji, a kao epilog priče 'Anine američke adrese' (Anin studij glazbe u Baltimoreu) vidimo da je Ana upoznala i jednog divnog dečka koji svira predivnu glazbu što znači da će Krelja vjerojatno imati priliku snimati i filmove o njihovoj prekrasnoj djeci koja će svirati prekrasnu glazbu.

Vjerojatno će najviše pažnje privući 'zabavniji' filmovi, ali ne valja zaboraviti i one koje progovaraju i educiraju o važnim temama. Tematika bolesti, starenja i smrti, ali i obitelji, prijateljstva i života provlači se kroz različite filmove. 'Ode Eddy' Alde Tardozzija bavi se uspomenom na preminulog strip crtača Edvina Biukovića kroz priče njegove stripaške 'obitelji' tj. brojnih kolega i prijatelja iz svijeta stripa. Tanja Golić u svom 'Čekajte, čekajte' bavi se Alzheimerovom bolesti kroz priču o svojoj bolesnoj baki koju snima kućnom kamerom. Kao i uvijek, visoke standarde produkcije zadržali su moderno režirani dokumentarci iz serijala Direkt; 'Da li rode griješe' Roberta Orhela bavi se napuštenom djecom, a 'Obični ljudi' Nebojše Slijepčevića mladim invalidima.

Osim ta dva dokumentarca, 'modernom' režijom istakao se i Mladen Ćapin s 'Vrtuljkom' koji kontrastira nevinost djece i iskustvo staraca te ujedno ambiciozno progovara o materijalističkom društvu.

Vrt plavih ruža, Mladen Santrić

Najpotresniji je film bio 'Vrt plavih ruža' Mladena Santrića koji se bavi djecom koja boluju od najtežih bolesti zbog kojih ih društvo ostavlja izolirane u dvorcu u Gornjoj Bistri. Tu se za za njih brinu njegovateljice i brojni volonteri koji mijenjaju svoje živote nakon što otkrivaju koliko topline unose u živote djece kojima su oni često jedini prozor u svijet.

Na kraju prve polovice Festivala vidjeli smo i 'Domjenak' Vinka Brešana koji se bavi domjencima, ali manje s kulinarskog a više iz društvenog konteksta. Osim kuhara, glavni protagonisti su oni čiji je zadatak stvaranje eventa iliti društvenog događaja. To su organizatorica koja nadgleda radove i priznaje da su bitne zvijezde, manekenke i sportaši te urednica i fotograf tabloida koja pokušavaju prikazati hrvatski jet-set, ali im naši celebrities nikako ne daju – oblače se precrno što im prema mišljenju tabloida umanjuje šareni i glamurozni izgled.

Najzanimljiviji karakter je Franjo Marić, fotograf – hobist koji svojim krupnim stasom i velikim fotoaparatom, ali i šarenim (glamuroznim?) odijelom i kravatom privlači pažnju, a kad ga zapaze slavni, onda i Franjo ima priliku okinuti još jednu od 250.000 fotki koju je već snimio za svoju dušu. Film bi bio i bolji da se umjesto na pripremu i organizaciju domjenka više orijentirao na prikaz takvih ljudi.

Komentari

Nema komentara.