Pobaciti ili ne pobaciti - to je pitanje!

'Lake of Fire' je režirao Tony Kaye, redatelj poznat po perfekcionističkom snimanju 'American History X' zbog kojeg se gadno zakrvio s Edwardom Nortonom. Ako se pitate što je opsesivno radio u zadnje vrijeme, evo odgovora: snimao je film samo za svoje novce punih 16 godina i napravio epski dokumentarac od 150 minuta koji oduševljeni gledatelji i kritičari već nazivaju 'jednim od najvažnijih ikad napravljenih dokumentaraca'.

Film kronološki prati sve događaje vezane uz pobačaj od 1993. godine, kada je bila 20. obljetnica slavnog 'Roe vs. Wade' procesa na Vrhovnom sudu, kojim je legaliziran pobačaj u SAD-u. Kao i sam pobačaj, 'Lake of Fire' će sigurno izazvati oprečne reakcije jer istražuje kompleksnu temu sa svih aspekata. Film je snimljen u efektnoj crno-bijeloj fotografiji, ali ne oslikava 'pro-life' (za zabranu pobačaja) i 'pro-choice' (za legalni pobačaj) pristaše u crno-bijelim moralnim kategorijama.

Na početku filma redatelj pokazuje pobačaj kroz perspektivu ginekologa koji putem svojih instrumenata vidi dijelove tijela fetusa kojeg mora pobaciti, no odmah zatim prikazuje se strašna praksa američkih 'pro-choice' fanatika koji se 'bore' za svetost života ubijajući liječnike koji izvode pobačaj. Kronološki se prati slučaj Paula Hilla, bivšeg svećenika kojeg prvo snimaju kada protestira u korist jednog od ubojica liječnika, a kada ga snimatelj pita da li će uskoro i njega moći na vidjeti na optuženičkoj klupi za ubojstvo, kamera samo pokazuje šutljivog Hilla koji razmišlja. Godinu dana kasnije Hill ubija ginekologa, a krug ubojstava završit će tako da Hilla, osuđenog za umorstvo, pogubi država.

Za razliku od ostalih angažiranih dokumentarista, Kaye ne komentira svoje likove niti izvrće njihove riječi već pušta obje strane da iznesu svoje argumente. Da li je fetus osoba i u kojoj mjeri, treba li dopustiti pobačaj i do kojeg mjeseca trudnoće i pod kojim uvjetima? Složenost izbora ilustrira i slučaj 'Jane Roe', što je pseudonim Norme McCorvey, koja je svojom tužbom Vrhovnom sudu omogućila ozakonjenje pobačaja da bi zatim kao preobraćena kršćanka, ostatak života posvetila borbi za zabranu pobačaja.

O svim argumentima raspravljaju razni aktivisti i intelektualci kao što su Noam Chomsky i Alan Dershowitz, ali u filmu nema puno prikaza žena o čijem problemu se raspravlja. Zato na kraju filma umjesto debate, koja ne nudi konačno rješenje, Kaye na jednom primjeru ilustrira što je u stvari pobačaj i zašto je to vrlo intimna i neugodna odluka.

Zadnjih pola sata filma film prati sudbinu 29-godišnje Stacey, od njenog ulaska u kliniku za pobačaje pa do izlaska u suzama. Umjesto rasprave o pobačaju redatelj se sada odlučuje na detaljan prikaz procedure pobačaja. Žena dolazi u kliniku, ispunjava obrasce, obavlja intervjue koji prethode teškoj odluci (i u kojima iznosi svoje razloge za pobačaj). Kaye pokazuje operaciju sa svim slikovitim i neugodnim detaljima (dijelovi ruku i nogu fetusa koji završavaju u posudi kirurga). Nitko ne može potvrditi da je odluka Stacey bila definitivno ispravna, ali teret odluke i posljedice čina ostaju njena stvar i problem društva koje ne otklanja uvjete koji dovode do pobačaja.