ZOOfilija na polju visokog arta
Je li 'Zoo', crna pastorala Robinsona Devora o neobičnom slučaju zoofilije, dokudrama o 'tipu koji je umro seksajući se s konjem', ili art film o ljubavi?
Mnogi su, što fiktivni, što stvarni junaci voljeli svoje konje, Kaligula je svom ljubimcu Incitatusu poklonio kuću, proglasio ga svećenikom, te mu namijenio funkciju konzula, Don Quijote je nezamisliv bez suhonjave Rocinante, a Talični Tom je jedinog prijatelja imao u svojoj kobili Jolly, no njihova ljubav nikad nije izlila van granica platonskog.
Dokumentarac 'Zoo' Robinsona Devora ('Police Beat'), pripovijeda o jednom drugačijem slučaju, onom u kojem su se granice takvog 'prijateljstva' pomakle. Priča je to o neobičnoj povezanosti i ljubavi čovjeka prema – konju (koliko je ljubav bila uzajamna, može se samo spekulirati).
Film je zapravo poetska rekonstrukcija stvarnog događaja koji je uskomešao svjetske crne kronike ljeta 2005., tragične sudbine zrakoplovnog inžinjera Kennetha Pinyana iz Seattlea koji je poginuo nakon spolnog općenja s konjem jer mu je sirota životinja devastrirala kolon zbog čega je došlo do unutrašnjeg krvarenja i konačno – smrti.
Bolnička kamera je uhvatila tablicu automobila kojim je Pinyan prevezen u bolnicu, a policiju je trag ubrzo odveo do farme u Enumclawu, ruralnoj okolici Seattlea. Istraga je pokazala je da je tu farmu redovito posjećivao veći broj ljudi, te da se i oni gajili slične osjećaje prema drugim životinjama te iste diskutirali na siteu posvećenom bestijalnosti.
Zoo, r. Robinson Devor
No, nije bilo temelja za optužnicu jer država Washington u kojoj se sve odigralo nije među 33 savezne države u kojima je zoofilija zabranjena zakonom. Istraga je ipak nastavljena jer na farmi obitavaju i manje životinje – kokoši, ovce i koze, nasilje nad kojima bi bilo utuživo jer bi potpadalo pod zakon o nasilju nad životinjama. Devorova 'crna pastorala' nastavlja tamo gdje je policija stala. Sastoji se uglavnom od rekonstrukcija događaja praćenih izjavama pokojnikovih prijatelja s farme. Redatelj se pak odlučio na poetski pristup škakljivoj tematici, te je priču ispleo koristeći romantiku 16 mm kamere i atmosferične slow motione majstora fotografije Stana Kirbya. Smrt nije prikazana, no film prikazuje nekoliko kratkih momenata intimnosti čovjeka i životinje. Isti su, doduše u okviru unutar okvira – tv ekranu unutar filma, gdje se pojavljuje zrnata snimka praćena naracijom o mnogostrukoj prirodi ljubavi.
Film je uskomešao Ameriku već na minulom Sundanceu, nakon čega ga je otkupio Thinkfilm, a nedavno je krenuo u distribuciju u američka kina. Paradoksalno, film je to s visokim umjetničkim ambicijama o kojem se piše kao o 'onom filmu u kojem tip ševi konja'. Priča li o bestijalnosti ili o ljubavi – dvojak odnos jasno se vidi i u kritikama - New York Timesa: 'Zoo je film o retoričkim upotrebama lijepog. Ipak, to je film o tipu koji je umro nakon što se poseksao s konjem. Time Out piše: 'Robinson Devor je snimio prekrasan film o bestijalnosti, je li otišao predaleko ili nedovoljeno daleko?', a na Rottenu ima 57% svježih rajčica.
Redatelj Devor pak smatra kako je Pinyan bio običan čovjek komu svakodnevna rutina – žena, posao, djeca nije bila dovoljna u životu, te sam priznaje kako ga na filmu, niti u životu ne zanima zakon, niti javno mnijenje, već prvenstveno emocije.
Dokumentarac 'Zoo' Robinsona Devora ('Police Beat'), pripovijeda o jednom drugačijem slučaju, onom u kojem su se granice takvog 'prijateljstva' pomakle. Priča je to o neobičnoj povezanosti i ljubavi čovjeka prema – konju (koliko je ljubav bila uzajamna, može se samo spekulirati).
Film je zapravo poetska rekonstrukcija stvarnog događaja koji je uskomešao svjetske crne kronike ljeta 2005., tragične sudbine zrakoplovnog inžinjera Kennetha Pinyana iz Seattlea koji je poginuo nakon spolnog općenja s konjem jer mu je sirota životinja devastrirala kolon zbog čega je došlo do unutrašnjeg krvarenja i konačno – smrti.
Bolnička kamera je uhvatila tablicu automobila kojim je Pinyan prevezen u bolnicu, a policiju je trag ubrzo odveo do farme u Enumclawu, ruralnoj okolici Seattlea. Istraga je pokazala je da je tu farmu redovito posjećivao veći broj ljudi, te da se i oni gajili slične osjećaje prema drugim životinjama te iste diskutirali na siteu posvećenom bestijalnosti.
Zoo, r. Robinson Devor
No, nije bilo temelja za optužnicu jer država Washington u kojoj se sve odigralo nije među 33 savezne države u kojima je zoofilija zabranjena zakonom. Istraga je ipak nastavljena jer na farmi obitavaju i manje životinje – kokoši, ovce i koze, nasilje nad kojima bi bilo utuživo jer bi potpadalo pod zakon o nasilju nad životinjama. Devorova 'crna pastorala' nastavlja tamo gdje je policija stala. Sastoji se uglavnom od rekonstrukcija događaja praćenih izjavama pokojnikovih prijatelja s farme. Redatelj se pak odlučio na poetski pristup škakljivoj tematici, te je priču ispleo koristeći romantiku 16 mm kamere i atmosferične slow motione majstora fotografije Stana Kirbya. Smrt nije prikazana, no film prikazuje nekoliko kratkih momenata intimnosti čovjeka i životinje. Isti su, doduše u okviru unutar okvira – tv ekranu unutar filma, gdje se pojavljuje zrnata snimka praćena naracijom o mnogostrukoj prirodi ljubavi.
Film je uskomešao Ameriku već na minulom Sundanceu, nakon čega ga je otkupio Thinkfilm, a nedavno je krenuo u distribuciju u američka kina. Paradoksalno, film je to s visokim umjetničkim ambicijama o kojem se piše kao o 'onom filmu u kojem tip ševi konja'. Priča li o bestijalnosti ili o ljubavi – dvojak odnos jasno se vidi i u kritikama - New York Timesa: 'Zoo je film o retoričkim upotrebama lijepog. Ipak, to je film o tipu koji je umro nakon što se poseksao s konjem. Time Out piše: 'Robinson Devor je snimio prekrasan film o bestijalnosti, je li otišao predaleko ili nedovoljeno daleko?', a na Rottenu ima 57% svježih rajčica.
Redatelj Devor pak smatra kako je Pinyan bio običan čovjek komu svakodnevna rutina – žena, posao, djeca nije bila dovoljna u životu, te sam priznaje kako ga na filmu, niti u životu ne zanima zakon, niti javno mnijenje, već prvenstveno emocije.
Nema komentara.