Izgovorite točno sljedeće ime - Silvio Mirošničenko

Silvio Mirošničenko je mladi hrvatski autor dokumentaraca, scenarija za igrane filmove i nekoliko dramskih tekstova pohranjenih u ladici. Kako vjerojatno ne znate tko je i što radi, odlučili smo porazgovarati s njim i upoznati vas. Zaslužio je.

Ako vam je ime odnekud poznato, a niste obožavatelj hrvatskog dokumentarnog filma, najvjerojatnije ste gledali 'Latinicu' na temu beskućništva, u kojoj je Silvio gostovao. No, mi ćemo krenuti od početka. Mirošničenko je rođen u Njemačkoj, a nas je zanimalo kada se vratio.

SM: 'S pet godina sam došao u Osijek gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Nakon toga sam došao u Zagreb i pokušao se upisati na Akademiju dramskih umjetnosti. Nisam uspio, pa sam se upisao na Centar za socijalni rad. Opet sam pokušao, i opet me nisu primili. Iz treće sam se upisao i ostavio socijalni rad.'

Dakle, Akademija je uvijek bila u prvom planu. No, teško je ne primijetiti da su njegovi filmovi socijalne tematike. Je li na to utjecao studij socijalnog rada?

SM: 'Fakultet mi je pomogao utoliko da te probleme bolje razumijem. Ali i bez fakulteta bi me zanimale te iste teme. Faks mi je pomogao da to sam sebi objasnim na stručniji način.'

Na filmski.net-u smo najavili da će njegov film 'Čuvar tegljača' biti prikazan na festivalu 'Cinema du reel' u Parizu. Tko bi nam bolje mogao objasniti kako je bilo od njegovog autora?

SM: 'Film je prikazan dva puta. Na prvoj projekciji bila je prepuna dvorana. Svi su bili zadovoljni, hvalili su film, nije bilo nikakvih negativnih reakcija. Osim nekakavih klasičnih pitanja - njima nije bilo jasno može li taj čovjek kupiti sebi cipele ili ne. Uglavnom su postavljali pitanja u vezi sadržaja. Zanimalo ih je da li odnos čuvara tegljača i njegovog šefa odražava situaciju u Hrvatskoj. Oni sve generaliziraju, mislili su da je u cijeloj zemlja takva bijeda. Ali, u svakom slučaju, svi su pohvalili film i čestitali. Recimo, Neda Ritz (sada radi u UNESCO-u) je bila na projekciji i ona je bila zadovoljna.'

Naime, nakon projekcije svakog filma na 'Cinema du reel' se održava tribina na kojoj autor filma odgovara na pitanja okupljenih.

SM: 'Na Prix Europa festivalu u Berlinu koncepcija je drugačija. Nakon projekcija svih filmova svi autori sjednu i s voditeljicom raspravljaju. U Parizu nakon svakog filma autor priča s publikom i to je puno bolje.'

'Snovi na peronu djetinjstva', 'Bonnie & Clyde na Glavnom kolodvoru' i 'Božje pijanice' čine svojevrsnu kolodvorsku trilogiju. Kako Silvio trenutno radi na novom dokumentarcu u kojem se pojavljuju ljudi iz tih filmova, zanimalo nas je što ga je nagnalo da se uhvati snimanja još jednog nastavka?

SM: 'Pa, 'Snovi na peronu djetinjstva', koji sam radio u Factumovoj produkciji, su više vezani za djecu, a 'Bonnie & Clyde' je ljubavna priča. Ostalo je puno zanimljivih osoba koje smo htjeli spojiti u jednu dužu priču. Neki likovi iz prva dva filma su ostali, a ima i jako puno novih likova. Neki se i nadopunjuju, recimo beskućnik koji se kratko pojavi u 'Snovima' je u 'Božjim pijanicama' (Factum) glavni lik.'

Kako nemaju stalne adrese, beskućnike nije lako naći. No, Silviju je to pošlo za rukom. Gdje su bili, što rade? Jesu li još na kolodvoru?

SM: 'Koncept filma, kojeg sad montiram, i jest da nakon osam godina, kada sam snimio prvi film, pronađemo te osobe. Raspitujemo se, tražimo, pitamo. Ali, nitko nije na istom mjestu. Svi su se promijenili i fizički, malo drugačije razmišljaju, neki piju, neki ne piju. Npr. jedan beskućnik je u prihvatilištu u Heinzelovoj i više ne pije, jedan se oženio, ima stan i posao, jedan je završio u Lepoglavi. Ljudi koji su se pojavili u prvom filmu više nisu tamo, a vjerojatno ima ljudi koji su na kolodvoru bili prije osam godina, te su i danas tamo.'

Silvio uglavnom govori u prvom licu množine. Tko su 'mi' i koliko su vremena proveli radeći na filmu?

SM: 'Prije osam godina sam počeo snimati jer se tada nije govorilo o toj temi, 1996. je ipak bila drugačija situacija. I zato sam se odlučio raditi na tome. Imao sam snimatelja s kojim sam došao prvi dan na kolodvor i kad je snimio situaciju, odustao je već prvog dana. Bio sam prisiljen sam uzeti stvar u svoje ruke. Uzeo sam kameru i nastavio živjeti s njima tri mjeseca. Spavao sam s njima u vagonima, jeo u javnim kuhinjama, bio privođen u racijama. Naravno, nisam bio tamo tri mjeseca u komadu. Bio bih po tri dana, pa bi otišao doma, uredio se, otišao na faks i tako.'

Na 'Latinici' o beskućnicima je prikazan dio filma 'Snovi na peronu djetinjstva'. No, gdje publika može vidjeti filmove u cijelosti?

SM: 'Film je prikazan na televiziji prošle godine, te u programu Filmskog centra, koji tada još nije imao svoje prostorije (sada je na Tuškancu). Prikazan je i na dosta festivala, a prodan je i jednoj finskoj i jednoj novozelandskoj TV postaji. Inače, nedavno je na HRT-u, u Ciklusu mladih autora, prikazan film 'Lica obilježena vremenom'. Radi se o mladim Osječanima koje je rat zatekao u najboljim godinama odrastanja i koliko je to vrijeme ostavilo traga na njima. Film je strukturiran kroz tri portreta: Igor Dmitrić, pjevač grupe Gužva u 16-ercu, Helena Janson, padobranka koja uz to svira violinu u HNK-u, i Vinko Stojić, običan dečko koji radi na vađenju pijeska na rijeci Dravi.'

U svakom slučaju, interes za filmove postoji. Kako ne biste pomislili da Silvio trenutno ništa ne snima, moramo spomenuti i novi film 'Ophodar pruge', na kojem surađuje s HRT-om.

SM: 'Film snimamo u Lici. Radi se o tome da kod nas, a vjerojatno ni vani, koliko je meni poznato, ne postoji tehnologija koja bi otkrila kvarove na pruzi. Riječ je o čovjeku koji pješači 10 do 15 kilometara na dan i gleda ima li kakvih oštećenja i kvarova na pruzi.'

No, osim dokumentaraca, Silvio radi i na drugim projektima kao scenarist. Trenutno je aktualan 'Jučer, danas, ništa'.

SM: 'To je jedan od dva scenarija za igrani film koje sam radio u sklopu ispita na akademiji. S njim kolega Branko Ištvančić i ja pokušavamo konkurirati na natječaju Ministarstva kulture. Lani nije prošao na natječaju, ali sad smo našli drugog producenta, radimo na nekim izmjenama. Radnja se odvija u Osijeku, a promijenili smo i radni naslov 'Misliš li na Osijek, Dorothy?'.

No, kako se dobiva novac? Je li važan samo scenarij ili morate nekom visjeti za vratom da bi dobili neke pare?

SM: 'Sigurno je da nije važan samo scenarij. Važno je tko ga je napisao, važno je iskustvo redatelja i što je prije radio, važno je tko je povjerenik - svake godine je drugi povjerenik koji odlučuje koji će scenarij proći. Znači, samo jedan čovjek odlučuje koji će se filmovi financirati slijedeće godine. Jedan je povjerenik za igrani, drugi za dokumentarni, a treći za eksperimentalni, tu su kategoriju uveli ove godine. Dosta ovisi o tome da li se povjereniku sviđa tema i stil pisanja. Na neki način je važno i da ga poznajete, ne u onom lošem smislu, nikakve veze. Nego u smislu da on tebe pozna, zna što si radio i ima povjerenja u tebe.'

Da ne bi razgovor završili vječnom problematikom novca, okrenuli smo se budućnosti. Silvio je redatelj, scenarist i dramaturg, pa nas je zanimalo u kojoj se od ovih uloga vidi u budućnosti?

SM: 'I dalje ću se svime baviti. No, ono što sam zapostavio je kazalište. Imam tri dramska teksta - dva sam napisao na akademiji, a jedan je bio izveden u subotičkom dječjem kazalištu. Želio bih napraviti jedan dobar dramski tekst za kazališnu predstavu koju bih sam režirao. I dalje se želim baviti pisanjem scenarija i filmskom režijom jer me to prvenstveno privlači. A kazališna režija i pisanje dramskih tekstova su u drugom planu, jednostavno se tako dogodilo, fizički ne možeš biti na 10 strana sve da i hoćeš. 

Što se tiče dramaturgije, činjenično je stanje da je zanimanje dramaturga kod nas podcijenjeno. Zašto ljudi kod nas pokušavaju bezuspješno uprizoriti neke strane tekstove i zašto naši autori i njihove ideje rijetko dolaze u obzir?

SM: 'Pa to je najveći problem. Nije problem što je dramaturgija podcijenjena, nego što je čitava infrastruktura takva da ti možeš sudjelovati u stvaranju predstave kao dramaturg ili eventualno kao koredatelj. Ne postoji specijalizirano kazalište samo za hrvatske dramske tekstove što je spominjao Krešo Dolenčić. On je planirao u Novom Zagrebu kazalište poput 'Ateljea 202' u Beogradu, koje izvodi samo domaće dramske tekstove. Osnovni kriterij u toj vrsti kazališta koje Dolenčić planira osnovati je da tekst bude autentičan. Ne treba biti vrhunsko djelo, ali mora imati nešto hrvatskog duha, da nije van našeg konteksta. Ako se to pokrene, dramaturzi imaju puno šanse da jednostavno pišu tekstove koji će biti izvedeni. Danas je riskantno pisati dramski tekst jer je mala šansa da bude izveden, pa se nitko u to i ne upušta.'

A da poželite izdati 'Kolodvorsku trilogiju' na DVD-u? Ako se našao netko zainteresiran da novi film Bore Leeja stavi na DVD i krene u video-distribuciju, kakva je šansa da ga i vi izdate?

SM: 'Pa, ne znam kakva je situacija. Ali najveći problem je tko će to izdati i hoće li to itko kupovati. Bore Lee je izdan zato što su oni pretpostavili da postoji jedan broj ljudi koji prati alternativnu kulturu, koje zanima taj film. Na kraju krajeva, svojedobno sam čak želio raditi dokumentarac o njemu dok nitko još nije znao za njega. Postojao je interes. Nije problem izdati DVD, ali je pitanje hoće li to biti isplativo.'

Ali kad pitate ljude što vole pogledati na TV-u, saznate da vole priče inspirirane događajima koji se događaju njima na dohvat ruke, koje je radio netko naš, s likovima s kojima se mogu poistovjetiti. Ljudi vole dokumentarce.

SM: 'Ne znam zašto je problem što to kod nas ide tako slabo. Vani postoji čitavo jedno tržište dokumentarnih filmova. Svaka serija vani, ako je iole uspješna, bude izdana na DVD-u. Recimo, za 'Sretno dijete' sam siguran da će izaći na DVD-u. Nakon Mirkovićevog uspjeha vjerojatno će se neke stvari promijeniti. On je probio led. Uvjerio je producente i kino-prikazivače da hrvatski dokumentarni film probaju gurnuti u kina i tržište. Pokazalo se prilično isplativo što se tiče financijske strane'

I što na kraju što možemo nego uputiti najbolje želje mladom ambicioznom umjetniku. U Hrvatskoj film i kazalište nikad nisu bili atraktivni, pa je entuzijast poput Silvija točno ono što je trebalo hrvatskoj sceni. Kad bi se njemu i njegovim kolegama dalo samo malo više medijskog prostora, možda bi uskoro film od 'Vegete' preuzeo titulu najprepoznatljivijeg hrvatskog proizvoda. Jer, 'lasta' Vinko Brešan ne čini proljeće.