Dogme 95, čisti film ili provokacija?

Kreativni pokret za kojeg se u jednu ruku definitivno može tvrditi da je bio pomalo ideološki pred deset je godina odjeknuo širom svijeta. U maloj se sređenoj Danskoj našla kritična masa sposobna za mijenjanje starog filmskog poretka, pa je stoga, pred točno dekadu, na način koji donekle liči na stare komunističke pamflete, Lars Von Trier na pozornici Odeon Theatrea u Parizu, na ceremoniji u čast stogodišnjice filma, filmašima objavio proklamaciju čiji je sadržaj tog proljeća u Kopenhagenu dogovorio s Thomasom Vinterbergom, Sorenom Kragh-Jacobsenom i Kristianom Levringom.

Cilj kolektiva, koji je sam sebe simbolično nazvao Dogme 95, bio je u filmsku produkciju vratiti jednostavnost, te je osloboditi od nepotrebnih postprodukcijskih izmjena i dorada.

Poseban naglasak stavlja se na čistoću same filmske priče i na izvedbu glumaca, a da bi se novi principi nekako uobličili, Von Trier i Vinterberg su formirali set od deset pravila – Vow of Chastity iliti Zavjete jednostavnosti, iako je poznato da se od prvog Dogma filma ta pravila krše i da ih se ne pridržavaju niti tvorci. Vinterberg je tako priznao da je za svoj film 'Festen' (1. film u ovoj maniri) plahtom prekrio jedan prozor te je tako prekršio dva pravila (koristio je rekvizit i umjetno svjetlo), dok je perfekcionist Von Trier za film 'Idioti' koristio glazbenu podlogu koja nije imala veze sa setingom i sa slikom. 

Pravila su bila pomalo rigorozna – snimati se moglo jedino na autentičnoj lokaciji, bez ikakve upotrebe rekvizita, zvuk se nije smio proizvoditi odvojeno od slike, zabranjeni su bilo kakvi optički filteri, a sve se trebalo snimati kamerom iz ruke. Niti radnja nije ostala netaknuta – osim što akcija nije smjela biti površna (npr. ubojstva, oružje), neprihvatljivi su bili i žanrovski filmovi, a pravilo je glasilo da redatelj konačni uradak ne bi trebao ni potpisati tako da se film prosuđuje prema kvaliteti a ne prema imenu (iako ni jedan redatelj s potpisom nije imao problem).

Filmašima je također skrenuta pažnja na tehnološku revoluciju i činjenicu da danas gotovo svaki pojedinac može snimiti film, zbog čega su i donesena 'militantna' pravila. Dogmaši su držali da su pojedinačni filmovi osuđeni na propast, pa su upravo uniformizaciju vidjeli kao izlaz i način održanja (iako im razne nagrade koje su primali kao pojedinci nisu smetale).

Iza imena Dogma danas stoji deset godina i oko 35 naslova (od kojih tek desetak potječe iz Danske), pokret je putovao diljem svijeta (od Italije do Čilea, Argentine i Koreje), no ipak je, usprkos svemu tome, ostao na razini utopije. Činjenica je da su samo prvi naslovi ('Idioti', 'Festen', 'Mifune's Last Song') osigurali pažnju internacionalne filmske javnosti, zbog čega neki kritičari pokret smatraju paravanom za Von Trierov establishment i uspjeh koji je uslijedio.

Zanimljiv je podatak da se Dogma pravila nije prihvatio ni jedan A-list redatelj, dok je originalna postava redatelja koja se klela u Dogme kao Bibliju, uključujući i Lonea Scherfiga (redatelj možda najpoznatijeg Dogmača: 'Italian For Beginners') i Suzanne Bier, krenula u mnogo vrtoglavije produkcije i debele budžete.

Sam manifest su neki autori smatrali smiješnim i zahtjeve nisu ozbiljno shvaćali (rijetko je isti redatelj snimio više Dogma filmova – izuzetak je Španjolac Juan Pinzas koji je snimio čak tri filma u ovoj maniri), čemu nije pridonijela ni činjenica da su Vinterberg i Von Trier, nakon što su vidjeli da sustav ima mana, otvorili određenu vrstu ispovjedaonice gdje su redatelji mogli objasniti svoje (pogrešne) akcije i tražiti oprost. Sam je Vinterberg (čiji je film 'It's All About Love' potpuno anti-dogmatski) na proslavi godišnjice nedavno priznao da mu je Dogma, iako prirasla srcu, često bila teret te razlog kreativne blokade koja je stopirala mnoga, za film možda sretnija rješenja.

Nerijetko se događalo da su redatelji opterećeni pravilima (npr. Levringov 'The King is Alive', 'Julien's Dinkey-Boy' Harmony Korinea), pa su često prioritet davali estetici nego priči, zalazeći na prostor nečega što se u povijesti umjetnosti naziva larpurlartizam. No, ako i ostanemo svjesni svih mana i, na kraju krajeva, izlizanosti pokreta, jasno je da je barem djelomično ipak postigao cilj – bio je svojevrsna injekcija stvaralaštvu.

Ostaje pitanje da li je cijeli projekt mogao uspjeti da se u sve nije uplela golema medijska pompa, da su imena redatelja zaista ostala nepoznata i da je taština unatoč svemu ostala ispod tepiha. Tko zna, možda je sve to bila samo provokacija.

Naravno da je DFI pripremio opširan materijal povodom desetogodišnjice Dogme, pa svi vi zainteresirani - klik!