Kustu iliti reduciran i eksperimentalan autor

Petar Milat, jedan od mama(-ra) stjegonoša, primarno filozofski teoretičar, čovjek kojeg u srce najviše dira socijalna teorija, posebice ona francuske i talijanske provenijencije, ali i razna problematika umjetnosti, piše knjigu o Emiru Kusturici. Ono je iskonsko u nama najprije slutilo sočnu storiju o svim Emirovim grijesima. No, kad sam upoznala Petra, sve su krinke pale. Čovjek je filozof od glave do pete, a Kusturica je, pod njegovim uvjetima, postao sasvim fina akademska materija. Što uopće nije manje zanimljivo ili pak loše.

Odakle ideja za pisanje knjige o Kusturici? Zašto baš o njemu?
Ta se ideja nekako nametnula sama od sebe. U biti, to je sve donekle povezano s ovom mojom profesionalnom filozofskom stranom – upravo sad dovršavam neki urednički svezak o socijalističkoj Jugoslaviji kao društvenom eksperimentu i nekako mi se, u trenu kad smo Tomislav Medak i ja zaokružili sve teme koje su nas tu zanimale, učinilo da bi neka pitanja mogli fokusirati na jednoj jedinoj tematici. Kusturica je jednostavno ispao strateški jako dobar izbor. Mislim, stvarno ne poznajem nikoga tko nema barem neko mišljenje o njemu, a baš je taj moment za mene kao filozofa i teoretičara vrlo intrigantan. Drugi je razlog što mi je Kusturica uvijek interesantan kao filmadžija i estet, tim više što sam u zadnjih godinu i pol dana na DVD-u ponovno ili prvi put pogledao sve njegove filmove. 

Kako namjeravaš koncipirati knjigu? Hoćeš li se dotaknuti i nekih, nazovimo ih, kontroverznijih dijelova njegove biografije?
Mnogo me ljudi koji znaju da pišem knjigu pita hoću li biti pozitivan ili pak negativan. Mene to uopće ne zanima – moj je jedini cilj biti teoretski čestit. Niti ću ga unaprijed osuditi, niti dizati u nebesa, već ću vidjeti zašto je on toliko intrigantan. Važno mi je prikazati ne samo zašto je to toliko zanimljivo nama, bivšim Jugoslavenima, već i čitateljima vani. Što se tiče njegove čitave priče, Sarajeva, Beograda ili pak rata 90-tih, neću davati nikakav uvod u te stvari. Za to postoje drugi autori, druge knjige, povjesničari i drugi pristupi.

Pisanje je već u tijeku. Hoće li tvoja okosnica biti dokumentarističkog ili pak nekog fiktivnog tipa?
Prva mi je ideja bila da se možda ograničim na dva filma koja su možda u svojoj eksplicitnoj biti najpolitičnija i vezana uz temu Jugoslavije – to bi bili 'Underground' te 'Život je čudo'. No, onda sam, kroz razgovore s ljudima u biti shvatio da bi to možda bilo suviše usko. Na kraju, odlučio sam napraviti svojevrstan presjek njegova čitava djela, a istovremeno izbjeći format monografija i magistarskih radova. Sam je zamišljeni format najbliži edicijama British Film Institutea, recimo 100 do 150 stranica, a u krajnjoj se fazi raspisivanja namjeravam pozabaviti s neka dva-tri njegova motiva za koja smatram da čine ono što on kao stvaratelj jest.

O kojim je motivima riječ? Njegovim klasičnim i općepoznatim: životinjama, nadnaravnom, glazbi, Ciganima, filmskim citatima... ili nečem novom?
Kod njega se, kao kod svih velikih umjetnika, stalno ponavlja ista tema. Moja početna teza i metodska pretpostavka nekima će zvučati pomalo heretično – ja ne mislim da je Kusturica neki neobarokni, razulareni ili ekscesni autor, u nekom smislu Balkanac, ili onaj koji ima problem s viškom materijala bilo da je riječ o muzici, naraciji ili filmskoj strukturi. Po meni, on je sve suprotno tome: on je za mene vrlo reducirani umjetnik koji skoro kao znanstvenik u svim svojim filmovima postavlja neku radnu hipotezu. Tu hipotezu oguli do kraja, npr. u 'Undergroundu' je to posve jasno – što bi bilo da je tako bilo ili pak, u 'Život je čudo' – što bi bilo da otac ostane bez sina. Kada odnos i pretpostavku ogoli do kraja, s tom tezom eksperimentira. S jedne strane, u smislu arte powera, on je zapravo siromašan umjetnik koji reducira materijal do kosti, dok je s druge strane jedan eksperimentalan autor – kod njega postoji jedna čudna želja da se početna hipoteza razlaže na dijeliće. Posebice me zanima njegova teatralnost, ali ne u smislu stilske razbarušenosti već kao njegova svijest da želi postaviti scenu ili pak problem. Kad se komprimirano gledaju svi njegovi filmovi, očito je da on motivski ima svega par tema, samo par fascinacija, a teatralnost je zaista jedan od njih. Pristup da je on samo manipulator koji se dobro prodaje ne valja, iako stoji da Kusturica ima jedan ludički pristup i apsolutno ludo ponašanje koje izaziva svakakve reakcije, no to me, opet, ne zanima.

Koja je, prema svemu što si rekao, tvoja ciljna publika?  Kusturičini fanovi, filmski svijet ili pak ex-Yu stanovništvo općenito?
U biti, knjiga nije mišljena za naše zemlje niti pak za naš domaće. U biti, slično ovoj knjizi o Jugoslaviji koju sam spomenuo na početku, i ovu knjigu bih volio objaviti za internacionalnu publiku. O njemu postoje knjige dvije ili tri ozbiljnije knjige, no one su više monografskoga tipa – smještaju Kusturicu u određeni kulturni kontekst, određen politički kontekst, a mene to ovdje uopće ne zanima, čitati Kusturicu kroz jugoslavensku kulturu. Ne da to nije bitno, ali mene zanimaju oni off momenti, ona drukčijost koja je provokativna. Ipak, svjestan sam činjenice da je neka oštra distinkcija između domaćeg i internacionalnog pogleda na Emira u biti ne postoji. On je uistinu jedini umjetnik s prostora bivše Jugoslavije koji izaziva međunarodnu pažnju. Mislim, ako se jedan Jarmusch mora osvrtati na njega, zaista je jasno da je on zanimljiv svima. Čini mi se da nije slučaj da ljude zanima rat na prostoru bivše Yuge pa gledaju Kusturicu, već da je obrnuto: prvo ga gledaju pa onda kopaju dalje. Takvih umjetnika nije bilo puno.

Dobro, sad si mi to sve prepričao, okolo-naokolo i teoretski. Ipak, što ti misliš, zašto čovjek diže toliku prašinu? Koji je tvoj stav?
Prije svega, mislim da je to zato jer je on jak filmadžija. To je prva razina. A što se tiče druge strane, Zagreb i Kusturica primjerice oduvijek imaju jedan kontroverzan odnos koji vuče svoje korijene, za razliku od uvriježena mišljenja, još mnogo prije početka rata i neke vrste njegove eksplicitne podrške Miloševićevom režimu. Kao, smatralo se da je zapravo razbarušen, i kao autor i kao osoba, a da zapravo igra na sigurno, da je u biti proračunat i da o nekim temama ustvari progovara samo zato što iza njega stoji netko tko mu govori – to možeš napraviti. Isto tako, nagrade na festivalima masa filmologa ocjenjuje rezultatom podgrijavanja predrasuda koje Zapad gaji prema nama Balkancima. Ti isti ljudi ga često smatraju sekundarnim autorom koji manje-više samo citira, i na kraju, manipulira s muzičkim i filmskim citatima. Meni se osobno čini da je on puno više od toga, nešto drugo.

Što, što je to? (pitah ga napeto)
Ma u njegovim filmovima postoji neka određena vrsta emotivne nabijenosti koja nije nimalo iracionalna. Nije razularena niti pak je neka vrsta sentimentalnosti, a ne ne radi se ni o nekoj strogo znanstvenoj procjeni ili pak putem kombinatorike izvedenom akademskom pitanju. To je neka vrsta napetosti, to je nešto do čega je njemu najviše stalo.

Koji su ti, kao stručnjaku za Kusturicu, najdraži njegovi naslovi?
Možda njegov najbolji film mi je 'Život je čudo'. Vrlo je eklektičan, Kusturica u njemu već filmski citira i samoga sebe, ponavlja teme iz prijašnjih filmova i iako je Kusturica već u maniri Kusturice, emotivna i ljubavna priča mi naprosto štima. Ljubav jednostavno nadjačava sve, i rat i razmirice, ali ne na neki kičast način. Mene njegovi filmovi jednostavno potresaju, a čini mi se da ima još mnogo drugih ljudi koji misle isto. U biti, off su mi tri njegova filma: 'Dom za vešanje', 'Arizona Dream' te 'Crna mačka, beli mačor'.

Hoćeš li ga kontaktirati i da li ti je on potreban za dovršavanje knjige?
Moram reći da ne. Mnogi su me to pitali, posebice prijatelji iz Beograda. Nije da ja mislim da nije važno kako on gleda na moje teze, jednostavno mislim da je on jasan autor i da ima vrlo jasne predodžbe, te uvide. Zasad to ipak nisam imao u planu jer je cilj knjige nešto drukčiji od sudbine monografija u nas. Mi smo ipak male sredine i kad netko sazna da pišeš knjigu o njemu, nerijetko se dogodi da donedavna tema ima glavnu riječ. Zašto se ja ne bih mogao postaviti u ulogu nekog američkog ili francuskog kritičara koji piše knjigu, a da ovaj to uopće to ne zna? Od ove godine, otkad je Kusturica na neki način institucionaliziran i ima ulogu gradonačelnika i vlasnika jednog sela, sve je transponirao i to prelazi okvire filma. Postaje gesamtkunst, u smislu cjelovitog umjetničkog djela, poput Wagnerijanske opere, određenog kulturalnog fenomena. Usprkos tome, moj je cilj čitati Kusturicu kao nešto što ispada, ispada iz filmske, povijesne i teoretske priče. Kao, stalno je tu, vrluda, a zapravo ne znamo zašto je tu.

Razgovarala Miranda Novak