Damir Čučić, glasnogovornik bivših ratnika

Paralelno sa sportskim uspjesima krenulo nas je i na području filma, samo što za identične uspjehe autore ne dočekuju razgaljene mase s bengalkama već obično uža obitelj koja čeka da mu uz iskrenu čestitku na nagradi otme omiljene suvenire, a autoru je obično svega dosta jer su ga vjerojatno na carini tretirali kao švercera cigareta i bjelosvjetskog mutikašu.

Eto primjera. Na nedavno održanom 3. Međunarodnom televizijskom festivalu urbane ekologije u Madridu nagradu za najbolji film osvojio je dokumentarac 'La strada' (HFS)  samoborskog redatelja, montažera i producenta Damira Čučića koji je za sve čari putovanja na festivale delegirao direktora fotografije Borisa Poljaka. Ovaj film atmosfere prikazuje ugođaj glavne ulice istarskog multinacionalnog grada Vodnjana u raznim razdobljima dana. Paralelno s ovim uspjehom, Damir je održao svečanu premjeru kratkog igranog filma 'Stolac za ljuljanje' (također produkcija HFSa) u zagrebačkom kinu 'Tuškanac', predstavljajući se kao autor koji potpuno drugačije tretira filmsku priču, glumca i kameru.

Njegov film stanja rađen je prema zapisima ratnog veterana oboljelog od PTSP-a kojeg glumi Mladen Vulić, a kao harmonikaš pojavljuje se književnik Damir Karakaš (ujedno i koscenarist).
  
Damirov lik i djelo konstantno su prisutni, kako na HRT-u gdje radi kao montažer i povremeno redatelj dokumentaraca, tako i na nezavisnoj sceni kao voditelj samoborskog kino-kluba 'Enthusia Planck' što je bilo dovoljno da porazgovaramo s uvaženim Damirom koji je odmah na početku nasmiješeno rekapitulirao trnovit put do zvijezda. Kao mali želio je biti vatrogasac, ali se to izjalovilo, kasnije je maštao o auto utrkama, a završio kao vozač generala sporo vozeći po lošim cestama. Pjesnik, pjevač u bendu i glumac bio po jednom, onako za svoju dušu. U ranoj  mladosti igrom slučaja imao dosta para, sve ih spiskao s frendovima na šankovima analizirajući filmske klasike.

Osobno vaš kratki igrani film 'Stolac za ljuljanje' doživljavam kao artistički zanimljivu igranu studiju na temu PTSP-a  kojoj nedostaje jačeg zapleta i katarzične završnice.

Podsjetili ste me na kraj mog dokumentarca 'Bića sa slika' (u produkciji Poljak & Čučić, zvuči kao da imamo stolarsku radionu) u kojem junak izgovara zadnje riječi u filmu; 'Sjebali su nas i što sad?'. Zanimljivo je što je junak tog filma također bivši ratnik. No to što su nekada bili ratnici tek je jedna prepoznatljivost u svijetu koji okružuje moje junake.
Poznajem ljude koji su bili u ratu i imaju PTSP, a nikada nisu osjetili potrebu porazgovarati s liječnikom, a kamoli fizički ugrožavati druge osobe. Ti ljudi imaju obitelji, pišu, fotografiraju, muziciraju, love ribu...  Jura (lik iz filma 'Stolac za ljuljanje') je personifikacija takovih ljudi. Glasnogovornik 'umjereno oboljelih', onih koji na svakom koraku ne naglašavaju vlastite zasluge i svete ciljeve. Priznajem, želio sam priču potisnuti u drugi plan, zanimalo me napraviti film stanja. 'Stolac' je noć provedena s oboljelim od PTSP-a u kojoj nas moj junak kao vremensko-prostorni vodič fura kroz  petlje vlastita života. Nema tu tenzije raspetljavanja, gordih poruka. Moj Jura kontrolira svoj život upravo onako kako to čine 'zdravi' ljudi, znači teško. Protivim se 'Istini' koju je naša javnost upoznala kroz medije. Tipa; Subota ujutro; Popizdio je još jedan majstor. Rastrojen, nakljukan pilsevima, naoružan, naravno pijan, kenja u lokalnoj birtiji. Prijeti kumicama što su svratile popit kavu poslije placa. Prvog 'Thompsona' drži uperenog u kumice a drugi mu se na birtijskoj mini-liniji vrti u obliku CD-a. To su patetična sranja. I na takova mjesta uvijek dobro pada floskula: 'Nismo se mi za to borili!'. Znači sve što mogu reći više od deset godina poslije je da je naša borba davno postala pušiona. Nema tu forsiranja katarze, to je realitet.

Čini mi se da ste u 'Stolcu' sublimirali dokumentarističko i alternativno filmsko znanje i prezentirali ih na jedan nov osebujan način kroz formu kratkog igranog filma. Što vam je predstavljao najveći problem?

Ja nemam formalnu filmsku naobrazbu, samim time sam od amaterskih filmskih početaka vrlo otvoren, ne mislim pritom da su kolege s Akademije zatvorene ili hendikepirane, samo hoću reći da je moj filmski put ponešto različitiji. Do sada sam se okušao kao dokumentarist i eksperimentator, a eto sad i kao redatelj igranog filma. Oduševio me rad na igranom i želim još, a čini mi se prirodnim da pritom koristim stečena znanja jer drugih nemam. Nisam imao nekih većih problema pri realizaciji ovog filma, ekipa je savršeno funkcionirala, a ako je i bilo grešaka ja ih tada nisam primjećivao, a tako je ostalo do danas. Zadovoljan sam fuzijom igranih i dokumentarnih elemenata. Želio sam minimalističku priču i art štih, kontam da sam to i dobio.

Kad malo bolje promislite montažerski rad na HRT-u pruža vam idealnu priliku učenja na tuđim greškama za razliku od filmskih redatelja koji uče samo na svojim vlastitim stranputicama. Da li vam navedeno iskustvo iz druge ruke pomaže pri radu na vlastitim projektima?

To su vrlo suprotna iskustva. Ako preskočimo loša, ostaje nekoliko zanimljivih poslova godišnje što znači gušt, tada sam montažer, a obožavam montirati dokumentarne filmove. Smatram da od svih filmskih rodova u dokumentarcu montažer ima najviše stvaralačke slobode, a upravo njome se hranim. Danas je dokumentarac trend i naravno da ga novinari žele raditi, nemam ništa protiv toga, ali ne podnosim; nepripremljene lijene guzice, nemaštovite veličine, a doslovno prezirem one koji nemaju ni minimum filmske naobrazbe. Stoga takove uljudno molim: Dalje od moje montaže! Tuđe greške su me davno  prestale uzbuđivati, ako je režiser budala onda ja nemam što od njega naučiti. Kao montažer sam naučio od onih koji znaju, a ima ih, neću spominjati imena da ne dobiju krila, uostalom ovo je mojih pet minuta.
Puno sam naučio od svojih uzora, mnogi su me autori i njihovi filmovi oduševili prvi među jednakima je Bunuel. Ali ako govorim kao montažer, što između ostaloga i jesam, onda je moj izbor ruska avangarda. Zar nije sjajno imati takovu autonomiju pri oblikovanju materijala kakvu su oni omogućili montažeru. Obožavam to nadmeno pozicioniranje montažera kao nadnaravnog bića, 'Stvoritelja'.

Kada će vas konačno prebaciti iz montažerske stolice na zasluženo mjesto filmskog redatelja koji osebujnim stilom i iskustvom obećava uzbudljive i zanimljive dokumentarce?

Ako govorimo o promjeni fotelje, do toga mi nije pretjerano stalo, što ne znači da nisam pokušavao postati redatelj na HRT, ali ti su pokušaji uvijek završavali isto, na moje pitanje kada bih opet mogao nešto režirati? Odgovor je uvijek bio isti: Sutra, Damire! Jedan od mojih zadnjih tv-dokumentaraca, 'Četvrta smjena', je nakon prvog televizijskog emitiranja doživio više od deset repriza, bio je moj prvi nagrađeni profesionalni film, iako osobno nisam pretjerano zadovoljan njime. Nakon još dva takva poluuspjela tv dokumentarca odlučio sam više ne raditi kompromise, niti sadržajne, niti produkcijske. Od tada snimam u nezavisnoj produkciji kada hoću i isključivo ono što uistinu želim snimati. Ja već neko vrijeme ne dižem tjelesinu iz udobnosti fotelje ako mi nije ćeif da režiram i ako taj napor ne dijelim sa Poljakom, Zečevićem i Štrbcem. Uživam u radu na filmu s tim ljudima, a filmovi nam dođu kao brodovi, kad ih završimo pljusnemo bocu i gurnemo ih u more, naravno bocu prvo popijemo.

Razgovarao: Silvio Mirošničenko
Fotografije iz filma 'Stolac za ljuljanje' ustupio je HFS, portret Damira Čučića snimila je Inesa Antić