Smell - O - Vision

Što bi dali da možete pomirisati svoj omiljeni film i zatvorenih očiju ustvrditi: Snif, snif...a, da pa to je definitivno Woody Allen! Tko ne bi volio na svom nosu osjetiti divna ružičasta jutra i neodoljivi miris napalma iz Coppolinog 'Apocalypse Now', ili 'znate već koju' scenu iz Watersovog 'Pink Flamingos'? Sretna vijest je da je potonji već probao napraviti nešto u tom smjeru. Tužna je, pak, da su svi pokušaji neslavno završili. A mi, marljivi kao i uvijek, zabili smo svoje noseve u prašnjave filmske arhive i dokopali se nekih slijepih ulica filmskog entuzijazma – Aromarame, Smell- O- Visiona i Odorame.

Kad  je Louis Daguerre 1822.u ulici Faubourg du Temple predstavio nestrpljivom pariškom puku svoj veličanstveni projekt Diorama (golema poluprozirna platna kojima je ulijevao iluziju trodimenzionalnosti pomoću mijena pozadinskog svjetla), ono što će se kasnije zvati filmom poprimilo je magijske razmjere. 1895. braća Lumiere već pozivaju ljude u Indijski salon pariškog Grand Cafea kako bi prisustvovali spektaklu Kinematografa Lumiere. Gledatelji u čudu promatraju pokretne slike, a kad se na platnu pojavila lokomotiva, neki u strahu traže utočište pod sjedalima. 1927. vizualnom zapisu na filmskoj vrpci pridružen je i slušni, te se s Croslandovim 'Jazz Singerom' rađa i prvi zvučni film.

No magija koja je hipnotizirane mase odvlačila u kina bila je kratkog vijeka, a pedesetih godina 'čarobna kutija' postaje dijelom svakog srednjoklasnog kućanstva i ozbiljno ugrožava instituciju odlaska u kino. Pojava televizije udarila je po džepovima filmske entuzijaste i kinoprikazivače koji su se svim silama trudili da vrate izgubljenu publiku. Tada ekrani postaju širi, sjedala sve udobnija, a jedno od rješenja tog problema neki vide u senzacionalnom novom otkriću – mirisnom kinu.

Prvi mirišljavi, i to dokumentarni, film o Kini Carla Lizzania 'Behind the Great Wall', nastaje 1958, a tehnika koja se sastojala u odašiljanju 78 različitih mirisa kroz sistem za prozračivanje zvala se Aromarama. Posjetitelji američkih kinematografa, osim što su mogli uživati u prizorima iz te daleke Zemlje, Kinu su mogli i omirisati.

Samo dvije godine kasnije, također u SAD-u, filmski producent i entuzijast Michael Todd susreće švicarskog profesora osmike (nauke o mirisima) Hansa Laubea koji godinama radi na svom projektu pridruživanja mirisa audiovizualnom filmskom zapisu. Luckasti profesor i Todd, inače posinak Liz Taylor, zbrojili su dva i dva i uložili sav novac koji je mladom Michaelu posmrtno ostavio otac, žestoki propagator 3 D tehnike, u senzacionalni novi projekt Smell-O-Vision.

Tako 1960. Todd producira ‘Scent of Mystery’ redatelja Jacka Cardiffa. Za tu su priliku ispod sjedala kina ugrađene sićušne cijevi koje emitiraju mirise poput češnjaka, duhanskog dima i voska za poliranje cipela svaki put kad se pripadajuća slika pojavi na ekranu. Film su reklamirali riječima: Prvo su se kretale (1895), onda su govorile (1927), a sad imaju i miris!

No, žestoka kampanja nije urodila plodom, kao ni cijeli projekt, što i ne čudi kad se uzme u obzir da je za trajanja projekcija emitiran velik broj različitih mirisa (neki izvori spominju i broj 4000) koji su se nakon nekog vremena počeli miješati u smrdljivu kašu. Kritičari New York Timesa film su nazvali odvratnom podvalom, a novinar Time Magazinea je duhovito primijetio kako je jedini miris u kojem su posjetitelji istinski uživali onaj s ceste, budući da im je nakon nekog vremena od smrada pozlilo. 

Kratki revival mirišljavog koncepta još je jednom bljesnuo početkom osamdesetih, a za to je zaslužan samoprozvani kralj kiča i lošeg ukusa, John Waters koji je inspiriran Todd/Laubeovim Smell - O - Visionom za posebne kino projekcije svog 'Polyestera' dizajnirao tzv. Odorama kartice. Na šarenim kartončićima nalazilo se deset numeriranih polja koja su gledatelji trebali zagrebati i posnifati svaki puta kad bi se u priči o turbulentnim događajima iz života baltimorske kućanice Francine Fishpaw (Divine) na platnu pojavio pripadajući broj. Rijetki posjetitelji tog spektakla još do dana današnjeg nisu se uspjeli riješiti traume koju su stekli gledajući scenu s čarapom. Treba li spomenuti da ni Watersov 'izum' nije baš blagonaklono dočekan.

Posljednjih se godina stvar sa Smell- O- Visionom zahuktala, ali ne više toliko u imaginaciji filmskih entuzijasta, koliko u svijetu visokih tehnologija. Tako se već neko vrijeme znanstvenički tim Sonya bavi usavršavanjem hipernabrijanog sensorround sistema koji bi bombardirao mozgove nedužnih kino posjetitelja ultrazvučnim signalima, a ovi pak stimulirali nervnu aktivnost i proizveli osjet mirisa. Ni izraelski znanstvenici nisu bili lijeni, pa su stvorili Cinematrix, kino dvoranu koja omogućuje gledateljima da pomirišu i osjete scenu na platnu. Prototip kina sa 48 sjedala je izgrađen u tehničkom muzeju u Haifi, a osim što dobiju 3D naočale, posjetitelji mogu na svojoj koži osjetiti i blagodati vjetra i vode.

Nadamo se da Sonyeva potraga za nestalom prikazivačkom magijom, ako ikad izađe, neće ostaviti dubljeg traga na nedužnim mozgovima kino publike, a za sve koji bi htjeli probati, a ne znaju odakle da krenu, predlažemo najbenigniju verziju, Jarmuschev 'Coffee & Cigarettes'.