Queer subote petkom (i subotom), Pasolini

Queer Zagreb svoj program filmskih projekcija Queer subote petkom (i subotom) u kinu Tuškanac u ožujku nastavlja retrospektivom filmova Piera Paola Pasolinija u izboru Željka Luketića, filmskog kritičara Radija 101. U tipičnim retrospektivama, najčešće se pokazuje Pasolinijeva početna i srednja faza, no gotovo nikad ne ona posljednja i najobilatija prijeporima i kontrastima. Queer Zagreb, međutim, predstavlja filmove upravo iz te faze.

Počevši od 1971. pa sve do 1975. godine, Pasolini je svojoj publici priredio netipičan odnos tema: u tri filma (Decameron, Canterburyjske priče i Tisuću i jedna noć), koji su kasnije nazvani 'Trilogijom života', slavio je ljubav, život i slobodnu seksualnost, da bi u završnom iznio mračnu, smrću opsjednutu i De Sadeom inspiriranu priču o fašizmu. Saló – 120 dana Sodome (1975, naslovna), godinama je u mnogim zemljama bio zabranjen, a neupućeni u Pasolinijevu estetiku drže ga 'najbolesnijim filmom ikad snimljenim'. Za razumijevanje opreka Pasolinijevog rada najbolja je prilika ova četiri filma gledati u jednom vikendu kao ultimativni Pasolinijev kontrast veselja i tuge, života i smrti, slobode i fašizma, vjere i ateizma.

PETAK 24.03.2006.

17.00 Pier Paolo Pasolini: Decameron
19.00 Promocija zbornika Trasgresija roda: Spolna/rodna ravnopravnost
Paula Cronan & Juliana Snaper: Whitey Tighties II
Liss Platt: Long Time Coming
Pier Paolo Pasolini: Saló – 120 dana Sodome
21.00 Pier Paolo Pasolini: Canterburyjske priče

SUBOTA 25.03.2006.

17.00 Pier Paolo Pasolini: Decameron
19.00 Pier Paolo Pasolini: Canterburyjske priče
21.00 Pier Paolo Pasolini: Tisuću i jedna noć

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE....

‘Film je identičan životu, jer svi mi imamo nevidljivu kameru koja nas prati od trenutka rođenja pa do smrti. U toj stvarnosti, film je jedna duga, neprekinuta scena. Smrt joj daje značenje, smrt je čin montaže’.

Ovako je govorio Pier Paolo Pasolini, najkonontroverziji talijanski redatelj, pjesnik, filozof i dramatičar, redovito opsjednut smrću, erosom i religijom. Naoko nespojive teme, već su bile prisutne u prvom romanu kojega je objavio ‘Ragazzi di Vita’ (1955), gdje se bavi mračnim podzemljem muških prostitutki i lopova. Optužbe talijanske javnosti za opscen sadržaj bile su samo početak ‘slučaja Pasolini’, koji je u daljnjim radovima, bilo pisanim bilo filmskim, učvrstio svoj umjetnički status provocirajući tabue i zabranjene teme. ‘Accattone’ (1961) filmski nastavlja opsesiju rimskim polusvijetom i podzemljem, u ‘Teoremi’ (1968) opisuje seksualni konflikt buržujske obitelji, ‘Edipo re’ (1967) dramatizira u psihologiji poznat Edipov kompleks, dok se ‘Evanđeljem po Mateju’ (1965) uspijeva, na opće čuđenje, svidjeti i službenoj Crkvi.

U opusu od 26 filmova upravo su Pasolinijeva mjesta sukoba najzanimljivija. Potpisujući svoj osoban oblik neorealizma, s minimalnim redateljskim intervencijama i gotovo kazališnom režijom, ovaj je umjetnik osobno bio razdiran s nekoliko unutarnjih demona: samoproglašeni politički marksist i komunist liberalne inklinacije teško je u tu osobnost smještao u svoje katoličke stavove. Iako od Crkve prozivan ateistom, Pasolini se mučio spajanjem ideje komunizma i religije, jer su obje strane isključivale jedna drugu.

Drugi, još veći Pasolinijev kompleks bila je njegova homoseksualnost i pokušaj da je uvede pod svoj svjetonazor moralnosti, a potom i pod credo ‘nevjernika koji žudi za vjerom’. Kako i biva u umjetnosti, muka, očaj i tuga inspirirali su cijenjena, nagrađivana djela i priznate klasike talijanske kinematografije, dok je umjetnik sam pokušavao živjeti s vlastitim demonima. Tabloidi su bilježili njegove izjave o ćudoređu da bi zatim izvještavali o činjenici da je s mnogim muškim glumcima na snimanju spavao ili imao kratke veze. Govorio je o pravom Isusu, a noćima odlazio u rimske četvrti tražeći brzi seks.

Jedna takva noćna seansa koštala ga je života: 2. studenog 1975., ubijen je na plaži u Ostiji, pokraj Rima. 17-godišnji mladić tvrdio je kako je Pasolini od njega tražio seksualne usluge, te ga je zato napao i umorio. Prošle godine, Pino Pelosi, Pasolinijev umoritelj, povukao je svoje priznanje i promijenio priču; sada tvrdi da su redatelja ubila tri ucjenitelja, te da sve ima veze s mafijom. Rimska policija ponovno je otvorila slučaj, no sud ga je opet zatvorio zbog nedovoljnog broja dokaza.

Misterij smrti Pasolinija, međutim, samo dodaje trajnoj zanimljivosti ovog autora. U tipičnim retrospektivama, najčešće se pokazuje njegova početna i srednja faza, no gotovo nikad ne ona posljednja i najobilatija prijeporima i kontrastima. Počevši od 1971. pa sve do 1975. godine, Pasolini je svojoj publici priredio netipičan odnos tema: u tri filma, koji su kasnije nazvani ‘Trilogijom života’, slavio je ljubav, život i slobodnu seksualnost, da bi u završnom, iznio mračnu, smrću opsjednutu i De Sadeom inspiriranu priču o fašizmu. ‘Saló - 120 dana Sodome’ (1975), godinama je u mnogim zemljama bio zabranjen, a neupućeni u Pasolinijevu estetiku drže ga ‘najbolesnijim filmom ikad snimljenim’. Za razumijevanje opreka Pasolinijevog rada najbolja je prilika ova četiri filma gledati u jednom vikendu, kao ultimativni Pasolinijev kontrast veselja i tuge, života i smrti, slobode i fašizma, vjere i ateizma.

'Decameron' (1971), prvi dio ‘Trilogije života’, adaptacija je deset epizoda iz slavnog Boccacciovog romana. Pasolini ovdje izvodi veselu satiru na račun Crkve i nemorala, te uvodi neobično veliku mjeru liberalizma i opuštenosti. Brojne scene seksa i golotinje tretira kao dio narodnog folklora i zabave, a nastupa i u ulozi slikara Giotta.

'Canterburyjske priče' (1972), drugi dio ‘Trilogije života’. Ovaj put predložak je Chaucerov istoimeni roman, iz kojega Pasolini opet izvači humor, seks i prostačke šale, koncentrirajući se na na ‘neiskvaren svijet koji ne mari za materijalno i ne uvažava proklamirani religijski moral’. Književna kritika zaključila je za ovu adaptaciju ‘kako se od njene raskalašenosti Chaucer sada zasigurno okreće u grobu’.

'Tisuću i jedna noć' (1974), završni dio trilogije, za koju je Pasolini istaknuo kako ga opisuje najbolje. Seks je i dalje primarni poveznik mozaične strukture ovih priča, sastavljenih prema drevnoj erotskoj primopredaji. Komično je zamijenjeno fantastičnim, iako to nije spriječilo cenzore da interveniraju, a neke erotske magazine da ga proglase soft-pornografijom.

'Saló - 120 dana Sodome' (1975). Posljednji i najkontroverzniji Pasolonijev film, nastao kombinacijom Dantea i De Sadea kao tri kruga ‘manija, govna i smrti’. Zbog scena koprofagije (za koje Pasolini kaže da su komentar na konzumerizam!) ‘Saló’ je u brojnim zemljama bio zabranjen i nedostupan u video izdanju, dok su u Americi čak i izložene fotografije iz filma dovele jednome muzeju zabranu izložbe. U priči o 9 mladića i djevojaka koje fašistički moćnici zatvore na 120 dana seksualne, mentalne i fizičke torture, redatelj je ispisao svoj nekrolog, najavljujući poznanicima svoju skoru smrt i ubojstvo. ‘Saló’ je i danas posebno zahtjevan film koji nema premca u suvremenoj umjetnosti. Slika o Pasoliniju kao čovjeku tragičnog razdora, ovim naslovom postaje potpuna.

Željko Luketić