INTERview MIRJANA KARANOVIĆ

Ena Begović bila je prototip salonske ljepote kao i utjelovljenje odlučne žene prodornog pogleda, Mira Furlan hladno seksipilna i samosvjesno opasna, fatalna zavodnica u čijem se glasu samo nazirala erosom nabijena čežnja bilo urbane ili provincijske žene, Mira Banjac oduvijek naivna i priprosta žena kakve prepoznajemo u tetkama i strinama koje su uvijek revno obavljale svoje kućanske poslove vođene hercegovačkom ‘služi svog čovika’. Samo je jedna glumica svojim osobnim glumačkim habitusom uspješno sjedinila u sebi gotovo sve gornje atribute tako potrebitih žena na ovim nesigurnim prostorima u kojima se često događa da se svi kućni problemi likova stavljaju na ženska pleća. Mirjana Karanović.

Ona je sinonim za jaku i samouvjerenu ženu u nevolji koja nikako nije Von Trier/Fellini tip naivke koja se zbog svoje tipološke određenosti i osnovne karakterne crte uvaljuje u nedaće, već žena kojoj redovito nesretna sudbina naprti na leđa ogroman teret bacivši je u naočigled nepremostive probleme s kojima se hrabro hvata u koštac i nerijetko ih uspješno prevladava, bilo da njena istina pobjeđuje ili na samom kraju postane moralnom pobjednicom pred zlim i teškim vremenima koje joj dodatno otežavaju problematični muškarci (Sena u ‘Ocu na službenom putu’ /  Petrija u ‘Petrijinom vijencu’ / Vera u ‘Undergroundu’ / Majka u ‘Svjedocima’).

Upravo ovdje leži objašnjenje zašto je svjetski priznata Mirjana Karanović svojim glumačkim dijapazonom i fizičkim obilježjima toliko podatna da bude prototip za sve 'balkanske majke'. Iz istog/ih razloga su smiješni napadi i polemičke kontroverze određenih srpskih ekstremista oko njenog utjelovljenja silovane Esme u 'Grbavici' jer snaga njene glume prelazi okvire zadanog lika kojeg gotovo uvijek podiže na svojevrsni nivo univerzalnog u kojem svatko može prepoznati svoju ljubavnicu, sestru i majku. Dotično je zasigurno puno više uvrijedilo većinsko muški šovinistički krug da se okomi na ovu primadonu beogradskog glumišta s kojom smo uspjeli porazgovarati u jednoj od rijetkih pauza između putovanja na snimanja preko svih 'zabranjenih' granica.

Rođeni ste, odrastali i živite u Beogradu. Čega se najradije sjećate kada pomislite na djetinjstvo koje je kasnije obilježeno potrebom bavljenja glumom te kako su to primili vaši roditelji, otac vojno lice i majka krojačica?

Iz mog dječjeg ugla, mislim da sam imala sretno djetinjstvo. Nismo imali mnogo, živjeli smo u jednoj sobi, toalet u hodniku, kupatila nije bilo, ali svi su imali otprilike isto. Ili nismo poznavali one koji su živjeli bolje. Nije bilo televizije, tj. bilo je, ali ljudi kao što su moji roditelji nisu imali televizor. Zato sam djetinjstvo provela igrajući se po cio dan s gomilom djece po dvorištima niskih kuća, snalazeći se za igračke, praveći ih od krpica i drveta. Ljeto sam provodila kod babe na selu gdje sam živjela kao i sva seoska djeca. Pomagala odraslima oko životinja i koristila svaki trenutak da se igram.

Glumom sam se zainteresirala u šestom razredu osnovne škole. Bila je to nevina igra maštanja, imitiranja, razmjene. Kada sam pošla u gimnaziju počela sam odlaziti u amaterska kazališta. Za prvu ulogu sam dobila nagradu na gradskom natjecanju što je bilo veliko ohrabrenje za mene. Bila sam uporna i poslije nekoliko godina upisala sam Fakultet i odigrala Petriju u ‘Petrijinom vijencu’ Srđana Karanovića, a nakon toga je sve krenulo svojim uobičajenim tokom. Moji roditelji su skromni, vrijedni i pošteni ljudi pa im je u životu bilo najvažnije da i ja naslijedim te kvalitete i gluma ih nije posebno fascinirala. Željeli su da imam posao od koga ću moći časno živjeti. Trebalo je vremena da uvjerim i sebe i njih da je to moguće s glumačkom profesijom.

U Prištinu ste nedavno otišli primiti kazališnu nagradu čime ste po tko zna koji put navukli na sebe bijes u vlastitoj sredini, a koji je započeo vašom osudom bombardiranja Sarajeva. Čini se da ste vi politički najangažiranija glumica sa ovih prostora pa možete li objasniti odakle potiče vaša beskompromisnost i odlučnost za javnim angažmanom za razliku od ostalih kolega koji se podvode motom kojeg je srpska dramatičarka Biljana Srbljenović definirala u jednoj od svojih drama ironičnom dosjetkom: 'glavu u pijesak, dupe uza zid'?!

Ovo s 'Grbavicom' je prvi put da sam tako žestoko napadnuta zbog toga što sam igrala jednu ulogu. Uvijek me je vodilo moje osjećanje solidarnosti s ljudskom patnjom, potreba da se otvoreno suprotstavim nepravdi i neizbrisivi tragovi odgoja koji je mješavina komunističkog vjerovanja da su svi ljudi jednaki i holivudske bajke da pojedinac može promjeniti svijet ako je dovoljno hrabar i da, naravno, dobro na kraju mora pobijediti.

Mene su uvijek više zanimali ljudi nego nacije i narodi. Smatrala sam da je šutnja kada je zlo aktivno zapravo podržavanje tog zla. U Sarajevo sam prije rata odlazila bezbroj puta, igrala predstave i snimala filmove i tv drame. Ipak, moj odlazak 2001. godine je bio nešto posebno što nikad neću zaboraviti jer pozvali su me da radim predstavu u ‘Kamernom teatru 55’. Damir Zlatar Fray je radio ‘Noževe u kokošima’ i predložio me da igram u toj predstavi. Bila sam slobodna i otišla sam bez oklijevanja. Sjećam se da su se u meni miješale sreća i uzbuđenje, strah i nelagoda. Znala sam što se dešavalo u tom gradu za vrijeme rata i užasno sam se osjećala zbog tih strahota kao i zbog nemoći da učinim bilo što da to spriječim ili zaustavim kada se sve to događalo. Na neki način sam se osjećala krivom što sam sjedila u Beogradu na sigurnom dok su oni gladovali i bježali pred snajperima i ginuli od granata. A onda me taj grad i ljudi u njemu prihvatio sa toliko ljubavi da su me vezali za sebe zauvijek.

Mnogi zlobnici tvrde kako ste dovoljno hrabri jer nemate što riskirati pošto još uvijek živite slobodnjačkim životom oko kojeg novine bezobzirno rovare.

To nisu rekli 'zlobnici', to sam rekla ja. Ne znam kako bih se ponašala da imam djecu i da se bojim da bi im se zbog mojih riječi moglo nešto desiti. Smatram da svatko mora donositi odluke za svoj život i snositi posljedice tih odluka. Dobre i loše. Psihički je puno lakše živjeti u diktaturi nego u demokraciji. U diktaturi odluke donose drugi i vi ste prisiljeni ponašati se na određeni način. Imate alibi za svoj bijedni i neuspješni život. U demokraciji ste vi odgovorni za svoju slobodu, svoje uspjehe i neuspjehe. Moj život je samo moj i ja ga živim najbolje kako mogu i umijem. Imam veoma topao dom i porodicu koju volim i koja mene voli. Što se tiče tabloida, ne razumijem toliku znatiželju. Kad sam bila mlađa nikoga nije zanimalo s kim se družim, živim, vodim ljubav. Sada kada imam više od 40 godina, odjednom je moj privatni život užasno interesantan. Stvarno, svašta.

‘Petrijin vijenac’ je na neki način vaša najvažnija i najpoznatija uloga. Kako ste pristupili toj zahtjevnoj ulozi nepismene žene koju život nije mazio?

Petrija me zaista obilježila na profesionalnom planu. U početku karijere sam se bojala da mi uspjeh s tom ulogom neće donijeti nastavak karijere, pogotovo što su mi mnogi ‘znalci’ tog posla govorili da nikad više ništa velikog neću odigrati i da je moja karijera završena. Borila sam se da pokažem i dokažem da sam dobra glumica koja može igrati i druge zanimljive uloge, a ne talentirani naturščik kojem se dogodilo da mu daju ulogu koja mu po njegovom habitusu savršeno odgovara. Trebalo mi je mnogo vremena da dokažem suprotno, ali se u konačnici debelo isplatilo. Danas smatram da su sve moje uloge zapravo jedna žena promatrana uvijek iz različitog kuta. Za mene je najvažnije u glumi da mogu da se igram i da u tome uživam. Kada takvo nešto ne bi  postojalo zbog lošeg redatelja ili otuđenih i nepovjerljivih partnera, znam da bi moj rezultat bio loš pa uvijek pokušavam odabrati dobre suradnike. U tom smislu, imam mnogo kolega koji su mi uz to i uzori pa su mi bitni na sebi svojstven način.

Koliko ste privatno odlučni i jaki ili eventualno krhki s obzirom da većinom glumite jake žene?!

Samo moji prijatelji znaju kakva sam osoba i nije potrebno da to svagdje ističem. Za sve ostale sam jaka i sasvim obična žena. Uloge pripremam na razne načine, zavisno od vrste i karakterološke težine lika. Istraživanje i analiza s jedne strane i maštanje i prepuštanje osjećaju i instinktu s druge rezultiraju konačno usmjerenje. Na kraju se ta dva toka prepliću da bih se u određenom trenutku kada trebam odigrati ulogu prepustila isključivo osjećaju koji postaje moj vodič kroz scenu i odnos s partnerom. Najviše sam radila s Mikijem Manojlovićem i Vojom Brajovićem. U radu sa njima imam poštovanje i slobodu. I oni kao i ja radimo na ulozi i poslije premijere, razgovaramo o predstavi koju smo odigrali i volimo nadograđivati i mijenjati ono što mislimo da ne funkcionira. U posljednje četiri godine imala sam izuzetnu suradnju s mladim sarajevskim glumcem Erminom Bravom.

Kako komentirate odluku pisca i osnivača Akademije ‘Ivo Andrić’, Radomira Smiljanića, da će ta institucija pokrenuti tužbu protiv Jasmile Žbanić (‘Grbavica’) zbog širenja mržnje na vjerskoj, rasnoj i nacionalnoj osnovi samo zato što je na Berlinaleu prozvala Radovana Karadžića i Ratka Mladića?!

Ne komentiram budale i budalaštine. To su reakcije primitivnih, zlobnih, neukih, frustriranih, neostvarenih ljudi. One su kao prdež. Smrde, ali ih najmanji povjetarac raznese i više se i ne sjećate da ih je bilo.

Jednom ste rekli da vas non-stop ispituju o seksu i da je to pitanje za mlade glumice koje se ponajviše bave tom ‘problematikom’. Kako gledate na erotske scene koje ste glumili i općenito na erotiku u filmu?

Nemam poseban odnos prema erotici na filmu i na sceni. Za mene je to dio glumačke akcije kao i svaki drugi. Privatno sam stidljiva osoba, ali pošto na scenu nikad nisam izašla ‘ja’ nego lik koji igram, nije mi to predstavljalo problem. Jedini problem je kada na filmu gledam sebe u takvim scenama jer ne mogu sebe da vidim kao karakter koji glumim nego vidim sebe. Zato mi je teško gledati vlastite filmove. Iz tih razloga ponekad volim presjeći stvari glumeći u kazalištu. Tako u ‘Jugoslovenskom dramskom pozorištu’ radim novi komad Tomasa Bernharda 'Pred mirovinom' u režiji Dine Mustafića. Odmah posle toga počinjem novi film s Kusturicom. Igram opet majku, ali drugačiju. Ona je preko dana odgajateljica u vrtiću, a po noći prostitutka. Prilično šokantna kombinacija. Vidjet ću kako je to moguće. Imam još mjesec dana do početka snimanja. Valjda ću naći neku logiku.

S kojim hrvatskim glumcima i glumicama biste voljeli glumiti i hoćemo li vas skoro vidjeti u nekom hrvatskom filmu?

Trenutno u mojim planovima nije upisan niti jedan hrvatski filmu. U posljednjih par godina radila sam s divnim glumcima i glumicama iz Hrvatske; Leonom Lučevim, Krešom Mikićem, Bojanom Navojcem, Dejanom Aćimovićem, Marijom Škaričić. Uživala sam u radu s njima i voljela bih da imam priliku da radimo ponovno na nečem uzbudljivom. U Sarajevu sam gledala i upoznala odličnu mladu glumicu Anitu Matić. Uvijek sam veoma voljela glumu Mire Furlan u Grlićevom ljubavnom filmu ‘Za sreću je potrebno troje’, Kseniju Pajić u filmu ‘Oficir s ružom’ Dejana Šorka. Neizmjerno sam se divila Fabijanu Šovagoviću. Od novijih glumačkih kreacija fascinirala me Mare Škaričić ulogom u 'Toj divnoj splitskoj noći'. Rad na filmu u Hrvatskoj ne razlikuje se mnogo od rada u Srbiji ili Bosni tako da se osjećam ‘kao kod svoje kuće’ u svakoj od tih različitih sredina. Meni su najvažniji ljudi i kontakti koje uspostavim sa svojim suradnicima za vrijeme rada na projektu. Iz Hrvatske nosim jako lijepe uspomene koje me nanovo obogaćuju. Voljela bih da imam više slobodnog vremena da privatno malo 'skoknem' do Zagreba na druženje i dobru kuhinju (neki moji prijatelji odlično kuhaju, a imate i odličnih restorana). Moja najveća čežnja je hrvatsko more, a posebno otoci. To je najljepše more u Europi.

Popričao Silvio Mirošničenko