Videoigre postaju art, no još čekamo Godarda Playstationa

Film je na početku počinjao kao cirkusna atrakcija od koje su bježali ozbiljni umjetnici. Ipak, publika željna zabave od početka je uživala u specijalnim efektima filmaša poput braće Lumiere i Meliesa te su s njima plovili morima i letjeli na Mjesec. A da se publika od početka znala uživiti u film pokazuje i legendarna kino projekcija, 'Ulazak vlaka u stanicu', kada su se se gledatelji razbježali vidjevši na platnu kako im se vlak približava. S vremenom je kino publika oguglala i više ne skače sa sjedala već mirno gleda sve trikove koje im filmaši prirede i spremno prihvaćaju sve nove medije: televiziju, VHS, internet. Za sve medije važi slična priča – počinju kao zabava bez pretenzija, a s vremenom omoguće i umjetničke forme.

Tako je bilo i s kompjutorskim igrama - i za njih je dugo važila predrasuda koja je bila rezervirana i za strip - da je to samo za djecu i da je glupo pokušavati raditi nešto ozbiljnije jer ćeš tako samo odbiti klince. Dovoljno je bilo napraviti nabrijanu pucačinu ili vožnju, a mašta djeteta s joystickom učinila bi ostalo. Razvojem kompjutorske tehnologije razvijali su se i efekti pa su tako i igrice postajale vrlo realistične. Grafika je postajala osjetno bolja što je iskorišteno i u filmskoj industriji. Specijalni efekti u silnim akcijskim scenama rađeni su kompjutorski tako da se mogu snimiti zaista čudesne scene, a i producenti mogu uštedjeti na skupim setovima. Umjesto rata s konkurencijom, filmaši i kompjuteraši godinama imaju deal koji im omogućava da i jedni i drugi zgrnu besramno puno para. Naime, tinejdžeri su ciljna skupina za obje industrije pa ono što možeš prodati u jednom mediju možeš i u drugom.

Filmaši gladni ideja, priča i likova kupuju prava od proizvođača igrica i snimaju filmove po popularnim igrama ('Tomb Raider', 'Resident Evil'), a kompjuteraši rade igrice po hit filmovima ('Matrix'), dok vlasnici prava na priču i likove zgrću pare na prodaji igrački, majica i ostalih stvari. Tako oni kojima se sviđa legendarna scena iskrcavanja iz 'Spašavanja vojnika Ryana' mogu to i 'osobno' proživjeti na igrici. Oni koji su uživali u rešetanju junaka tog filma sada i sami mogu postati likovi iz Ryana, a ovaj put će početi više cijeniti vrijednost dobrog zaklona od metaka.

Da se gledatelj opet može maksimalno uživjeti u priču  pomažu i čim kompleksnije i realističnije priče uz 3D izgled pa tako i pojam videoigre gubi smisao, neki već predlažu i pojam 'cinegame' (filmigra). Jedan od filmova koji nije samo preuzeo priču već i izgled igrica bio je 'Final Fantasy' koji je svojim primjerom pokazao kako filmovi koji vizualno previše podsjećaju na igrice ne mogu postići veliki uspjeh. I igrice koje imaju puno filmskih elemenata gube svoj smisao - to je ipak interaktivni medij gdje je od autorske vizije važnija prilika za igrača da sam čim više upravlja igrom. Ono u čemu se igre sve više razvijaju je, osim u dosizanju visokih vizualnih standarda, i sinkronizacija glasova likova koju preuzimaju i profesionalni glumci. Njihov rad počinju ocjenjivati i mediji koji su se bavili isključivo filmom.

Mnogi filmski portali (rotten tomatoes.com), a i filmski časopisi (Film Review) uz recenzije filmova i pratećih medija (filmskih knjiga i filmske glazbe) uveli su i recenzije filmskih igara. Tako uz recenzije filmova poput 'Gospodara prstenova' i 'King Konga' istovremeno možete čitati i kritičke prikaze igri rađenih po tim filmovima. A da kreatori igara ne žele ekranizirati samo pucačinu i jurnjavu pokazuje i gamerska adaptacija jednog od najvećeg filmskog klasika – 'Kuma' (naslovna). Nismo igrali al' mislim da znamo kako skupiti najviše bodova - treba pobiti čim više šefova ostalih mafijaških obitelji, riješiti se nepouzdanog brata Fredoa i što više lagati supruzi Kay!