Far East Film Festival 2006. by Igor Saračević

Za taj filmofilski praznik prvi sam put doznao prije 3 ili 4 godine na sjajnom sajtu posvećenom japanskom filmu, midnighteye.com, a ove godine napokon mi se pružila prilika i da odem na lice mjesta. Festival, kojeg organiziraju entuzijasti iz udinskog Centra Espressioni Cinematografiche, uživa reputaciju najveće smotre dalekoistočne kinematografije na Zapadu, a njegovo ovogodišnje, 8. po redu izdanje više je nego ispunilo moja velika očekivanja.

Za početak, atmosfera na FEFF-u je sjajna. Posjećenost je respektabilna, čak i na prijepodnevnim projekcijama, a za glavne večernje termine svakako, čak i ako imate akreditaciju, trebate doći barem 20-25 minuta prije početka filma kako biste izborili pristojno mjesto. Gledatelji su iznimno entuzijastični i dobro upućeni o čemu vjerojatno najbolje svjedoči činjenica da je na projekciji filma ‘Isabella’ (naslovna) mladog hongkonškog filmaša Panga Ho-cheunga, još uvijek gotovo nepoznatog izvan Azije, dobar dio publike pljeskom i glasnim odobravanjem pozdravio pojavu autorova imena - na uvodnoj špici!

Zaluđenost azijskim filmom ovdje zna biti čak i pretjerana, recimo korejski krimić ‘Ubojstvo - prvi put’ neposredno prije projekcije najavljen je kao djelo genija Janga Jina; Jang je neosporno zanimljiv, pametan i svestran autor, ali zasad još ipak nije napravio toliko velikih stvari da bi zavrijedio baš toliko laskave epitete.

U devet dana Far East Film Festivala prikazano je nešto više od 70 filmova, od čega sam u pet dana boravka u Udinama vidio otprilike trećinu. Zasigurno najzvučniji adut festivala bila je pojava Takashija Miikea, koji je predstavio europsku premijeru svoga jednosatnog djela ‘Imprint’, zapravo epizode serijala ‘Majstori horora’ (Masters of Horror) američke kabelske mreže Showtime. ‘Imprint’ je već stekao reputaciju kontroverznog djela, budući da su ga šefovi Showtimea zbog, po njihovoj procjeni, pretjerane odvratnosti, skinuli s programa, tako da će se u SAD-u film pojaviti samo na DVD-u. A da je film doista toliko žestok - nije.

Od Miikeovih filmova koje sam dosad vidio, ‘Ichi ubojica’ i ‘Posjetitelj Q’, sadržali su daleko gadljivije prizore. ‘Imprint’ je prilično sugestivna ghost story o Amerikancu koji u 19. stoljeću dolazi na zabačeni japanski otok u namjeri da pronađe ljubav svoga života, djevojku Komomo, koju je upoznao prilikom svoga prethodnog boravka u Japanu i obećao joj se vratiti. Kako se njegov povratak, eto, odužio, Komomo je bila primorana početi se baviti prostitucijom i završila u bordelu na tom jezivom otoku, a koliko je otok jeziv naš će Amerikanac otkriti kad mu prostitutka izobličena lica počne prepričavati što se dogodilo stvarno nesretnoj Komomo.

Miikeov film vizualno je izuzetno dotjeran, priča je u načelu prilično zanimljiva, ali se, prije svega zbog zadanog jednosatnog okvira, doima pomalo nedorađeno, a ozbiljan minus za ukupni dojam daje i jeziva interpretacija ofucane B-zvijezde Billyja Dragoa u ulozi Amerikanca.

Vrhunci iz ponude suvremenih japanskih filmova na festivalu za mene su bili nostalgična drama ‘Always - sumrak na Trećoj ulici’ Takashija Yamazakija i teen komedija ‘Linda Linda Linda’ Nobuhira Yamashite. ‘Always’, Yamazakijev treći dugometražni film, ekranizacija jedne dugovječne mange, vrlo je topla priča o životima nekoliko stanovnika jedne skromne četvrti Tokija pod kraj 50-ih godina prošlog stoljeća. Film je tehnički fascinantan! Yamazaki je Tokio tog razdoblja velikim dijelom rekonstruirao kroz vizualne efekte, totali ulica i zgrada 50-ih napravljeni su kompjuterski. Iluzija nije potpuno realistična (ljudske figure doimaju se kao iz filmske verzije ‘Final Fantasyja’), ali više je nego dovoljno uvjerljiva kulisa za praćenje doživljaja protagonista. Yamazaki finom redateljskom rukom izlaže zaplet pun melodramatičnih situacija, vrlo rijetko prelazeći u okvire patetičnog, a valja istaći i njegov sjajan rad s glumcima, pogotovo s dvojicom glavnih klinaca.

‘Linda Linda Linda’, peto dugometražno ostvarenje 29-godišnjeg redatelja Yamashite, minimalistička je priča o četiri maturantice koje u tri dana nastoje uvježbati nastup na velikom školskom koncertu. Yamashitino djelo beskrajno je jednostavno: najveći dio gotovo dvosatnog filma ispunjavaju scene s proba, u kojima mladi redatelj vrlo suptilno, s jako dobrim okom za detalje, prati cure i njihove međuodnose. Naslov filma potječe od pjesme kultnog japanskog punk benda The Blue Hearts, koju cure uvježbavaju za koncert. Sama pjesma totalno je Ramoneskno zarazna, kao i njihova izvedba, te kao u konačnici i Yamashitin film.

Izbor iz hongkonške kinematografije nije bio pretjerano reprezentativan, na što je, doduše, utjecala i činjenica da je većina važnih naslova donedavne britanske kinematografije prikazana na major festivalima, a ‘Izbore 2’ Johnnieja Toa već je ‘bezecirao’ ovogodišnji Cannes. Od viđenoga, najbolji dojam ostavila je ‘Isabella’, peti film 32-godišnjeg Panga Ho-cheunga, najpoznatijeg mladog hongkonškog autora.

Pang, mezimac Udina, darovit je i ambiciozan redatelj, ali sklon afektaciji, no u ‘Isabelli’ takve je tendencije uglavnom primirio. Riječ je o prilično kompleksnoj drami o odnosu korumpiranog policajca i mlade djevojke koji započinje one-night standom nakon kojeg mu ona otkriva da je - njegova kći! Od četiri dosadašnja Pangova filma koja sam dosad vidio, ‘Isabella’ ima najbolje i najtemeljitije razrađene likove, a i vizualno je najimpresivniji. U dramaturškom smislu Pang je još uvijek nediscipliniran i sklon nepotrebnim trikovima, no ovaj film u svakom slučaju pokazuje da mladi redatelj ipak posjeduje potencijal ozbiljnog autora.

Vjerojatno najluđi hongkonški mainstream filmaš, Wai Ka-fai, predstavio se još jednom manijakalnom komedijom, ‘Šopingholičari’, u kojoj se, kao što je savršeno jasno iz naslova, sprda s potrošačkim društvom suvremenog Hong Konga. Film je povremeno urnebesno zabavan, ali pretjerano razvučena i zapetljana završnica ipak razvodnjava ukupan dojam. Iskusni Derek Yee s teen dramom ‘Premladi’, pričom o tinejdžerskom paru koji se suočava s neplaniranom trudnoćom, potvrđuje se kao vješt redatelj koji i iz vrlo banalnog, moralizatorskog predloška zna napraviti vrlo gledljiv i pitak film.

Od četiri kineska filma aktualne produkcije prikazana na festivalu vidio sam dva. ‘Želim priznanje’ Huanga Jianxina drama je o novinaru koji istražuje priču muškarca koji traži da se napiše članak o tome kako je spasio jednu studenticu od silovanja, dobro režiran film u kojemu me ipak zasmetala nota staromodne ‘društvene kritičnosti’. ‘Ti i ja’ mlade redateljice Ma Liwen, pak, donio je iznenađujuće svježu obradu bezbroj puta viđene priče o prijateljstvu stare i mlade osobe, u ovom slučaju čangrizave umirovljenice i njezine nove podstanarke, odlučne i samosvjesne studentice.

Iz Južne Koreje došla su dva razočaranja, već spomenuti ‘Ubojstvo - prvi put’ Janga Jina i ‘Sve za ljubav’ Mina Kyu-donga. Jangov film nije slab, dapače, na trenutke je itekako intrigantan u profiliranju likova i uslojavanju zapleta o istrazi o ubojstvu koju televizija prati kao reality show; ipak, Jang je u završnici izgubio kompas, nakalemivši posve nepotreban nadnaravni svršetak. ‘Sve za ljubav’ mozaična je drama koja je stigla s priličnim pohvalama eksperata za korejski film; usporedbe Minova djela s hitom Richarda Curtisa ‘Zapravo ljubav’ prilično su mi nejasne, jer Minov je film po svojim namjerama puno bliži ozbiljnim dramama poput aktualnog oskarovca, ‘Fatalne nesreće’ Paula Haggisa, samo što je znatno slabiji u realizaciji.

Ipak, dojam o korejskoj produkciji popravile su dvije komedije; ‘Vidimo se poslije škole’ Leeja Seok-Hoona i ‘Kad romansa sreće sudbinu’ Kima Hyun-seoka. ‘Vidimo se poslije škole' priča o tinejdžeru, totalnom luzeru, kojemu se sreća iznenada mijenja najduhovitiji je film festivala s nizom urnebesnih gegova uklopljenih u zgodnu obradu itekako ozbiljne teme bullyinga. ‘Kad romansa sreće sudbinu’, vrlo šarmantna priča o ljubavnim nevoljama dvojice braće, zrela je za holivudski remake, ali teško je vjerovati da bi se eventualna američka verzija mogla ovako spretno koketirati s klišeima, pritom ih uspješno izbjegavajući.

Na kraju malo i o retrospektivi azijskih mjuzikala: od 17 filmova uspio sam ih vidjeti pet, što svakako nije dovoljno za neki zaokruženi dojam. Hongkonški film ‘Divlja, divlja ruža’ bio je popraćen posebnom video-najavom ni manje ni više nego Johnnieja Toa, koji nam je ukratko prenio svoje oduševljenje tim djelom redatelja Wanga Tianlina iz 1960. godine. To itekako respektiram, ali nikako ne dijelim njegovo mišljenje o ‘Divljoj ruži’, u priči o narcisoidnoj pjevačici iz noćnog kluba koja zaludi novog klavirista njezina pratećeg benda bilo je velikog dramskog potencijala, i može se vjerovati da je u doba premijere film u okvirima hongkonške kinematografije bio itekako svjež i moderan, ali danas izgleda zastarjelo i dosadno.

Zgodno je bilo vidjeti japanski ‘samurajski mjuzikl’ iz 1939. godine ‘Raspjevani golupčići’ (redatelj Masahiro Makino), čiji je glavni adut lepršavi big-band-jazz soundtrack, ali sam, moram priznati, bio sretan što film traje manje od 70 minuta. Najzanimljiviji film retrospektive bio mi je kineski mjuzikl ‘Ashima’ redatelja Liua Qionga iz 1964. godine, kostimirana bajka o tragičnoj ljubavi prekrasne seoske djevojke i naočitog pastira; iako su u filmu primjetni neizbježni holivudski utjecaji, rezultat je djelo autentičnog senzibiliteta i stila.

Što se tiče zaključka priče o 8. Far East Film Festivalu... pa, nema velikih zaključaka. Na festivalu nisam vidio nikakvo genijalno otkriće, niti je bilo najave nekog novog trenda poput, recimo, japanskog horora, ali sve što je bilo na ponudi - uključujući i one filmove koje baš i nisam nahvalio - bilo je jako zanimljivo. FEFF naprosto je sjajan doživljaj i svakako ću nastojati i sljedeće godine biti tamo.

Igor Saračević