Will&Grace fenomen - homoseksualizam na filmu

Skliski je teren kada je o kategorizaciji riječ. Crnci, Kinezi, Židovi, žene, osobe s posebnim potrebama, mišićavi muškarci... svi su pozvani reći pokoju na temu vlastita stereotipiziranja. Vizualni mediji ove navedene i još mnoge druge vrlo lako uguraju u već uhodane iskomercijalizirane i uske kućice. Što se lgbt populacije tiče, gayeva i lezbijki u filmovima postoji otkad je i filma. Počevši prikriveno, s aluzijama, homoseksualnost je u filmovima prikazivana na tri načina: kao nešto smiješno, kao nešto što treba žaliti ili nešto čega se treba bojati. Prema poznatom autoru Vitu Russou (knjiga 'Celluloid Closet' koja se bavi prikazom lezbijki i gayeva u filmovima od 1890. do 1980. objavljena je 1981., a 1995. je snimljen istoimeni dokumentarac) Hollywood je svojim mitovima strejtere (a i gejeve) učio što da misle o queer populaciji.

Već je Chaplin portretirao aseksualnog slabića – senzibilnog muškarca koji se nije uklapao u macho ekipu, a svim je hetero stričekima iz publike podizao njihov osjećaj muškosti. Sa zvukom se takva tradicija nastavila – muškarci koji su oblačili ženske haljine često su bili glavna potka komedije. Žene u muškoj odjeći su, s druge strane, bile seksi mamac bez obzira na seksualnu orijentaciju gledatelja – kada je Marlene Dietrich u filmu 'Morocco' nakon svog nastupa poljubila ženu iz publike u usta narajcane su bile apsolutno sve strane. Kada se krajem tridesetih godina 20. stoljeća u krojenje filmova i njihove eksplicitnosti umiješala crkva, queer populacija (koja se u vrijeme Haysova koda nazivala perverzijom) doslovno je izgubila i mogućnost pojavljivanja, čak i u negativnom kontekstu, sve do seksualne revolucije koje su donijele šezdesete i sedamdesete.

No, snalažljivi su redatelji suptilne naznake homoseksualnosti ipak uspjeli provući, naglašavajući time zloću svojih likova (npr. Gloria Holden u 'Dracula's Daughter', Judith Anderson kao gospođa Danvers u Hitchcockovoj 'Rebecci') ili barem njihovu neurotičnost (npr. Lauren Bacall u 'Young Men With Horn'). U to su vrijeme queerovci najbolje prolazili u light komedijama – drag legenda 'Neki to vole vruće' kao i 'Šaputanja na jastuku' (oba iz 1959.) bili su jednako dragi i strejterima i gejevima. Prvim se queer junakom definitivno smatra Dirk Bogarde u britanskom filmu 'Victim' (1961) – nešto eksplicitniji prikaz muške homoseksualnosti potaknuo je i Hollywood da svojim izričajem odgovori konkurenciji.

S prešutnom dozvolom tematike, lgbt likovi su u ovom razdoblju najčešće bili depresivni, sjebani, suicidalni ili pak žešće opasni po druge (npr. 'Children's Hour' s Shirley McLaine i Audrey Hepburn). Prvi gejevi koji su preživjeli i na neki način otvorili vrata seksualnoj revoluciji bili su oni iz 'The Boys In the Band' (1970), da bi se homoseksualnost zaista slavila u 'Cabaretu' (1972) i najotvorenije prikazivala u djelima Andya Warhola (dovoljno je reći: 'Blow Job'). Lezbijske su se priče u to vrijeme nešto teže provlačile čemu je djelomično pridonio manjak žena u filmskoj umjetnosti, no vrijedno je spomenuti indie autorice poput Maye Deren ('At Land') i Barbare Hammer koja danas važi za lezbo-avangardizam ('Women I Love', 'Superdyke').

Portretiranje queerovaca postajalo je u mainstreamu normalno s naslovima poput 'Philadelphie', 'Krletke', 'Chasing Amy', 'Boys Don't Cry' ili pak 'Alexandera', domaćim 'Finim mrtvim djevojkama'.., dok su ovogodišnji Oscari poznati kao gay friendly – laureati su 'Brokeback Mountain' te 'Transamerica'. Unatoč prisutnosti, ogromnom interesu publike i ponosnim kvaziliberalnim autorima, kritičari ukazuju na licemjerstvo: površne karakterizacije queer likova, pretjerani manirizam, naglašeno feminino ponašanje muškaraca koji su eksperti za modu, vrišteće macho akcije lezbo-žena te simpatični will&graceovski likovi koje bi svaka strait žena poželjela za svoje prijatelje ponekad su čisti marketinški trik za prikupljanje (politički korektnog?) gledateljstva ili pak investitora.

Često se insinuira da između queer i hetero likova postoji snažna kemija tj. oni su ustvari idealan par jedno za drugo i na putu im stoji samo činjenica da se jedan od njih dvoje jebe s osobama istog spola. Dok smo već kod seksa: lezbijskog ima napretek (jer je prihvatljiv, erotičan i poželjan ili pak samo predstavlja teen eksperimentiranje) dok se pak eksplicitnija muška ljubav izbjegava u širokom luku – kamera isprati naše junake do sobe ili pak kreveta, no guze nam uvijek ostaju nedostižne. Stanje u filmskom mainstreamu samo zrcali stanje s pravima queer populacije.

Primjerice, na domaćem gay siteu objavljen je tekst gdje se vidi prilična iznerviranost lajtmotivom 'Brokeback Mountaina': ljubav dvojice kauboja kao motiv za prihvaćanje pedera. Uz iznimnu britkost teksta, spomenut ćemo samo slijedeću još uvijek važeću formu: suzdržanost koja ne ugrožava hetero-ćudoređe. Bogu fala na queer festivalima i snažnom indie filmu.