Ko će mi dat dve kune? by Marko Strukar

'Ko će mi dat dve kune?' - pita Samir, retardirani Cigo s Kozari boka vireći kroz prozor ateljea u prizemlju.

'Samire, reko sam ti stoput da me ne pitaš lovu! Možeš dobit čokoladu, sendvič, sok ili bilo kaj drugo, ali pare ti ne dam!' - odgovara Veno, frend slikar u čijem ateljeu smo gubili u dimu to proljetno jutro, a koji, bajdvej, ima vjerojatno i manje para od ovog žicara.

'A kaj će tebi dve kune?' - pitam ja Samira kojem se cijedi baukač iz nosa ravno u donju vilicu koja mu, sirotom, strši ko balkon.

'Da si kupim nešt...' - zbrlja Samir.

'A šta?' - pitam ja dok se baukač drži na tankoj niti.

'Bilo šta...' - veli Cigo.

'Samire, vidi, ak oćeš pare za 'bilo šta', onda ih moraš zaradit. Ak žicaš, onda moraš imat spremnu spiku šta ćeš s tim parama... projektna orijentacija, kužiš?' – mudrujem ja.

'Koji si ti kreten!' - prokrklja Samir s punim ustima baukača i ode, a mene ostavi me s jebenim upitnikom iznad napljugane glave.

Možda fakat jesam kreten?! Naime i ja sam jedan obični žicar, čitaj - poduzetnik u kulturi. Svaki dan žicam državu, žicam sponzore, žicam raznorazne dobavljače i iznajmljivače koječega da mi rade ispod cijene, žicam frendove da mi glume, snimaju, crtaju ili rade koješta za mukte, žicam novinare da dođu na premijeru vidit šta smo zdrljali... i uvijek imam spremnu spiku. Projektno sam orijentiran, kaj bi se reklo, i opet pušim, a nije mi palo na pamet da se probam nacerit s baukačem u nosu i pitat para onak bez veze... Fakat sam kreten! Jer Samir je dan i noć ispred dućana i nonstop cucla neku čokoladu il se davi u žvakama, a sve na foru 'koćemidatdvekune'.

Ali nije samo Samir, ima njih još koji cuclaju, zguzili se na neke državne plaćice, digli povoljne kredite i još cuclaju lovu na 'autorskim' projektima koje često ne znaju ni sami sebi objasnit, a baukače su naučili zaljepit ispod stola. Mnogi su skloni vjerovati da je umjetnost u političko ekonomskom smislu marginalna djelatnost, ali varaju se ti mnogi.

Kulturna proizvodnja stoji rame uz rame s građevinom, naprimjer. Ministarstvo kulture je u 2005. izrigalo 80ak milijuna kuna raznim nezavisnim i malo manje nezavisnim producentima, izdavačima, udrugama i ostalim žicarima za njihove projekte. Ako znamo da ajkula njuši kap krvi u neznamkolko kubičnih kilometara mora, onda vam je jasno da se nije uputno kupati u blizini Runjaninove dva.

Ne želim kazati da od tih para nije osvanulo baš nijedno umjetničko djelo koje bi nam obogatilo svakodnevicu, ali oću reć da je program razmišljanja s jedne i druge strane isti ko u građevini. Financijerima je bitnije kolko će kuća imat katova (ko da će u njoj ikad netko stanovati), a ne na što će ličiti ili, nedajbože, kako će se uklopiti u krajolik, a izvođači gledaju di bi šteknuli koji metar kabla ili kak bi smutili beton bez cementa.
Samo su građevinci puno ozbiljnija ekipa. Kod njih se, recimo, točno zna kad će bit objavljeni rezultati natječaja. To je već velika tekovina birokratske revolucije kojoj svjedočimo. Naime, ako niste znali, Ministarstvo kulture kad objavi natječaj - nitko ne zna kad će bit rezultati. Zašto? Zato što ne piše u tekstu natječaja. Zašto još? Zato što kad pošaljete mail s upitom kad će, niko ne odgovori. A zašto i bi? Pa zato, boga mu poljubim, što i jebene trgovine Žabac kad raspišu nagradnu igru najave kad će bit izvlačenje!!!

U međuvremenu, ministar dila fotke iz Bruxellesa dnevnim novinama i tjednicima. Kad već ne daje pare za fotografiju, ajd još da im se umiješa na tržište, pa možda onda popizde. Ali ne, fotografi, slikari, glumci, redatelji, kipari, producenti, kulturni aktivisti i ostali žicari neće popizdit jer to bi značilo gristi ruku koja te hrani. A u stvari je obrnuto - mi hranimo njih, a ne oni nas.

Gradski ministar kulture nam je stručnjak za terorizam, a u slobodno vrijeme vodi ured iz hobija. Dekan akademije režira 'Ljubav u ofsajdu' četiri dana u tjednu, a dva posvećuje svom omiljenom hobiju. Ministar Božo se bavi fotografijom i na kompenzaciju kupuje slike za svoju kolekciju (jer on je ministar, iako ne zapravo kulture već međunarodnih odnosa, ali to je već druga priča), a u trenucima dokolice opušta se potpisivanjem ugovora o sufinanciranju. Direktor Zagreb filma paralelno režira u riječkom kazalištu, snima dokumentarac o radiju 101 i vjerojatno, osim direktorisanja, ima još dva tri hobija. Ustvari, toliko smo se navikli da su te funkcije vjetropirske da nam se čak čini da tim ljudima to služi na čast, jer su tako svestrani.

Kako stvari stoje, vjerojatno ne bi bilo sablažnjivo ni da rektor sveučilišta honorarno piše kolumnu za Story. Naš ono, digo čovjek kredu pa mu fali od plaće, ali sve ovo što ovi likovi rade ne bi stigo ni Fassbinder (preko 40 filmova i još barem toliko kazališnih režija u 15-ak godina radnog vijeka), a on je dnevno trpo belog u nos više nego što su svi ovi zajedno baukača zaljepili pod svojim radnim stolovima u cijeloj karijeri. A to je puno, vjerujte mi...

Kad smo kod baukača, sad su se i međusobno hračkat počeli. Čuo sam da je Dubravka Carnerud hračnula neku od ovih mladih aktivistica iz 4filma. Na sred Croissetta, that is. A tak su bili složna ekipa. Čak je i ministarstvo zamolilo producente (ove NEKE kojima su se uopće javili) da šalju svoje filmove za Canneski market na adresu tih simpatičnih djevojčica, koje, gle čuda, imaju privatnu tvrtku koja je producirala nekoliko filmova diplomiranog redatelja (navodno mu to piše na vratima od kuće) Zrinka Ogreste. I onda se producenti pobune i nešto talasaju, pa neće šlati filmove konkurentskoj firmi, pa onda ministarstvo proglasi to 'administrativnom greškom', pa na kraju odu oni svi skupa u Cannes i vrate se pohračkani.

Ali ak Lina Kežić na 1. programu, direktno s kanske plaže, a s hrvatskom zastavom u pozadini, veli da je sve u redu - onda ja mirno spavam. Neizmjerno mi je drago da se gospođa Kežić ugodno opustila tih 10 dana u Cannesu i mislim da je odlično da imamo mrtvace poput nje da nas izvještavaju o stanju stvari. Još jedan lik kojeg iznimno cijenim, posebni izvjestitelj Vjesnika iz Cannesa, Zlatko Vidačković, osvrnuo se također na veliki uspjeh hrvatskog kulturnog menadžmenta. U njegovoj priči, koja romantičarski počinje s Azurnom obalom i brojnim kupačima koji se osvježavaju ispred hrvatskog paviljona, sve je odjednom zablistalo kad se pojavila 'provjereno neophodna muška ruka', Vladimir C Sever, i zavela reda među 'neumornim i požrtvovnim djelatnicama Ministarstva'.

'Provjereno neophodna', hmmm… gdje li je i kako provjerio gospodin Vidačković ruku gospodina Severa pitam se ja i usputno malo hihoćem. Mislim, znam da će dotični gospodin Sever biti desanka ruka Vidačkoviću na predstojećem Pula Film Festivalu, gdje je zamijenio prošlogodišnju žensku producentsku ručcu (?) Nore Krstulović, no, kao što vidite, taj mu posao tek predstoji…

Ta muška ruka, taj mesija i spasitelj našeg obraza pred međunarodnom filmskom elitom, je isti onaj Vladimir Sever kojem je pošlo za rukom da svojim nadahnutim vođenjem press službe 15. Dana hrvatskog filma ostvari nevjerojatan odaziv medija. Naime, o Danima je pisalo pet novinara. Čak je i Revija amaterskog filma (uz najiskrenije poštovanje prema svima koji pošteno za sebe kažu da se nečim bave iz hobija) imala bolji medijski rezultat. Trepetljikaši i poput Severa i Carnerud nisu dorasli ni brinut se o nacrtanoj ovci, jasno je svima.

Sve u svemu, još jednom smo nastupili u Francuskoj kao 'vatreni', čak se i pljuvačkom moralo gasit kolko je gorilo. A za Dubravku Carnerud je 'ispod časti' to komentirati za televiziju, jer ona je valjda prefina. Pa naravno kad je godinama radila u Švedskoj, što je jako blizu Finske i očito jako daleko od zdravog razuma. Kad se podvuče crta, cijeli taj vašarski nastup košto nas je, prema izjavi Sunčane Glavak, djelatnice Ministarstva kulture, tristoiljada kuna.

U ovako teškim vremenima, gospodo kulturni menadžeri, treba osluhnuti unutarnji barometar za mjeru i kajanje i od dva zla znat izabrat manje. Recimo, bilo bi vam puno bolje da ste tu lovu dali Samiru. Manje bi nam štetilo, jer Samir ne bi slinio po Croissettu nego po Kozari boku i već na Peščenici ne bi ni znali da se išta događa.

Ali... Samir žica nas, mi žicamo njih, a oni, oni balansiraju na toj žici koju mi žicamo i nikako da padnu.