Novi njemački film

Kao i svi ostali moderni filmaši, i mlade snage njemačkog filma vezane su za Hollywood a Njemačka ima dugo iskustvo filmskih emigranata. Pojava nacizma bila je najznačajnija razdjelnica u njemačkoj modernoj povijesti a dovela je i do prekida mnogih filmskih karijera u domovini. Iako su neki postizali najveće uspjehe kod kuće (Leni Riefenstahl!), većina se zbog porijekla i političkih opredijeljenja odlučila za emigraciju (Marlene Dietrich, Fritz Lang) i nastavila karijeru u Hollywoodu, za neke je i slabo poznato da su Nijemci (Billy Wilder npr.). Poslije rata američka pop kultura i komercijalni filmovi zavladali su Europom pa i Njemačkom. Javila se generacija filmaša (Fassbinder, Herzog) koja je stvarala art filmove specifične estetike, a da bi spasio nekomercijalni art, redatelj Wim Wenders je kao predsjednik Europske filmske akademije stvarao i institucionalnu podršku za promociju europskog filma.

Opreku između komercijalnog Hollywooda i art Europe pokušava prebroditi grupa mladih njemačkih filmaša željnih filmskih inovacija, ali i publike. U srpnju 1994. producent Stefan Arndt i tri redatelja: Wolfgang Becker, Dani Levy i Tom Tykwer osnivaju producentsku kuću X-Filme Creative Pool. Tim potezom pokušavaju ukloniti prepreke između redatelja i producenata te izgurati i kontrolirati vlastite projekte. Iako su različitih stilova, redatelji međusobno dobro surađuju i slažu se u tome da žele raditi filmove u stilu američkog nezavisnog filma – drugačije, autorske filmove koji će komunicirati s publikom. Kao što je Tykwer izjavio, 'publika je spremna gledati njemačke filmove, a mi ne smijemo propustiti tu šansu.'

Najveći uspjeh kompaniji je i donio Tom Tykwer, koji je snimio romantične drame 'Trči, Lola, trči' (1998) i 'Princeza i ratnik' (2002) i našao put do srca gledatelja, ali i do srca glavne glumice Franke Potente koja je prohodala s Tykwerom, a poslije uspjeha 'Lole' nastavila do Hollywooda i ljubakala se s Johnnyjem Deppom i Mattom Damonom u hitovima kao što su 'Blow'(2001) i 'Bourneov identitet' (2002), postavši najpoznatija njemačka glumica u SAD-u i šire.

Ipak, najveći posao u približavanju Hollywooda i njemačke filmske industrije odradio je Bernd Eichinger koji je osnovao Constantin Film koji će producirati najuspješnije njemačke hitove. Eichinger je počeo još početkom osamdesetih, uz filmove poput 'Mi djeca s kolodvora ZOO' (1981) i 'Ime ruže' (1986), a 2000-tih je došao do vrhunca producirajući 'Nigdje u Africi' (2001) i 'Hitler-konačni pad' (2004), te ekranizirajući uspješne romane poput 'Parfema' (2006) i 'Elementarnih čestica' (2006).

Uspjeh u Hollywoodu ostvarili su i akcijski redatelji poput Rolanda Emmericha i Wolfganga Petersena, koji su svoje početne uspjehe u Njemačkoj iskoristili i za šansu rada u SAD-u te se već smatraju i američkim redateljima.  

Drugi partner u X-Filme Creative Pool je Wolfgang Becker koji se specijalizirao za humorne drame, a najveći kritičarski i komercijalni hit mu je 'Good Bye Lenin' (2003), film o mladiću koji 'obnavlja' Istočnu Njemačku kako ne bi istinom o padu zida dotukao bolesnu majku. Iako prikazuje i negativnu stranu komunističkog DDR-a , film je proglašavan i vrhuncom 'Ostalgie' (Ost=istok+Nostalgie=nostalgija), nostalgije za komunističkom Istočnom Njemačkom koju mnogi isčitavaju u brojnim komedijama smještenim u DDR ('Sonnenallee', 'Go, Trabi, Go').

Ni treći partner, Dany Levy, nije ostao bez nagrada, njegova komedija o Židovu u Njemačkoj 'Alles auf Zucker'(2005) pobrala je njemačke nacionalne nagrade Lole, a njegov slijedeći projekt, komedija o Židovima u Trećem Reichu pokazuje da je Njemačka sve više spremnija na drugačije filmove te tematike. Druga značajna manjina u Njemačkoj, Turci, ima također svog filmaša, Fatiha Akina koji snima filmove o iskustvu Nijemaca turskog porijekla, najveći uspjeh mu je osvajanje Zlatnog medvjeda s filmom 'Glavom kroz zid' (2004) sa Sibel Kekilli u glavnoj ulozi.

Mračne strane ljudske prirode i njemačke prošlosti istražuje Oliver Hirschbiegel koji 2001. režira 'Das Experiment', film o zatvorskom eksperimentu koji potencira najlošije u ljudima. Uspješan prikaz psihološkog i moralnog propadanja u klaustrofobičnoj atmosferi bio je dovoljan Eichingeru da angažira Hirschbiegela kao redatelja povijesnog spektakla 'Hitler: Konačni pad' (2004.) Film je prekršio nepisani tabu i prikazao Hitlera kao ljudsko biće ali je time samo poboljšao realističnost  prikaza posljednjih dana Trećeg Reicha. 'Sophie Scholl – Posljednji dani' (2005) Marka Rothemunda još jedan je realističan prikaz nacističkog doba koji dovršava prikaz njemačke traume, poslije prikaza glavnih zločinaca prikazuju se i glavni mučenici antinacističkog pokreta.

Od njemačkih filmašica najpoznatija je Doris Dörrie, koja se specijalizirala za komično-romantične filmove o odnosima među spolovima i bračnim problemima. Uspješna karijera počela je niskobudžetnom komedijom 'Männer' ('Men', 1985),
a okušala se i u Hollywoodu s filmom o penisu koji razgovara sa svojim vlasnikom ('Me and Him', 1998). Od ostalih redateljica važna je Caroline Link koja je režirala 'Nigdje u Africi' o njemačkim Židovima u izbjeglištvu u Africi i donijela Njemačkoj Oscara za najbolji strani film, a temu Nijemaca u Africi pokušala je opet iskoristiti i Hermine Huntgeburth, režirajući 'Bijelog Masaija'(2005).

Usprkos omiljenosti komedija kod publike (da, i Nijemci znaju biti duhoviti!) i dalje se snimaju upečatljive drame mračne tematike. Zapažen je 'Requiem', drama o zatucanoj sredini koja (kvazi)egzorcizmom uništava život mlade djevojke, a najkontroverznija suvremena drama je svakako drama o silovatelju 'Der freie Wille' ('The Free Will', 2005) Mathiasa Glasnera sa eksplicitnim prikazom seksualnog nasilja.

Za mnoge je 'Život drugih' (2006)  Floriana Henckela von Donnersmarcka i konačni raskid s 'Ostalgie'. Drama  o životu pod paskom istočnonjemačke tajne policije pokazuje kompleksnost života u totalitarizmu gdje nitko ne može ostati nevin te je film zasluženo osvojio Lole i nagrade Zagreb Film Festivala.

Iako počinju sve opuštenije tretirati svoju mračnu prošlost, politički korektni Nijemci još strogo paze na svaki znak nacizma i rasizma pa se tako pod policijskom istragom našao i 'nearijevski' Fatih Akin jer je svoj stav o Bushu isticao majicom u kojoj je slovo S u riječi Bush prikazano kao kukasti križ, a isticanje svastike je zakonski kažnjivo. Ipak, Nijemci nastavljaju sa trendom zabavnih filmova pa će Marc Rothemund poslije Sophie Scholl obrađivati sexy temu – minhensku porno industriju 70-tih. I neka još kažu da su Nijemci zakočeni i ozbiljni...