Bojana, žena s kamerom

Domaći indie 'Ajde dan... prođi', nagrađen na 4. ZFF, već je od od faze planiranja imao sve šanse da postane urbna legenda. Priču o njegovu nastanku i raznoraznim zavrzlamama koje su ga pratile pročitajte ovdje, sami ga pogledajte 11. siječnja u kinu Tuškanac od 19h, no prije svega toga upoznajte mladu damu koja ga je snimila.

Njezino je ime Bojana Burnać, apsolventica je filmskog i TV snimnja na zagrebačkoj ADU i prva žena u povijesti hrvatske kinematografije kojoj je uspjelo snimiti cjelovečernji igrani film. U međuvremenu je snimila još koješta i svojom 'povijesnom' ulogom uopće nije fascinirana. O tome i još koječemu, par riječi s BB.
 
Bojana, za početak, otkud vi na odsjeku snimanja?

BB: Snimanje mi je oduvijek značilo otkrivanje nečeg novog, bilo je strast i mašta, a jedan od najboljih osjećaja jest realizirati svoje strasti i maštu. Studij snimanja bio je put prema tome...

Vaša profesionalna biografija – ukratko. Osim 'Ajde, dan... prođi...'?

BB: Snimila sam dokumentarni film s Goranom Devićem, a čiji je naziv još u nastajanju. Snimila sam i dokumentarni film o sportskoj disciplini letenja balonom. Asistirala snimatelju na dokumentarnom filmu Gorana Devića "Nemam ti šta reć' ljepo". Honorarno snimam televizijske emisije. Radim kao šarferica*.

(*Opa. Još jedna 'povijesna' uloga. Šarfer je naime prvi asistent snimatelja i osoba čiji je posao na setu iznimno odgovoran: isti/a se brine za objektive i samu kameru, oštrinu slike i preoštravanje snimaka... Kolege snimatelji tvrde da jedina žena šarferica u regiji obitava u Sloveniji!)

Kako je došlo do suradnje s Matijom Klukovićem i kako je ista izgledala?

BB: Matija je dobio preporuku za mene od glumice s kojom sam surađivala na Akademiji, a koja i igra u filmu... Upoznali smo se, popričali, pokazala sam Matiji svoje dotadašnje radove... Kad smo se dogovorili za suradnju nisam znala kakav je scenarij filma, nisam ga još bila pročitala, jer za to nije bilo vremena... ali sam imala veliku želju snimiti film i suočiti sebe, tj. prilagoditi sebe kao snimateljicu komunikaciji sa nepoznatim redateljem i scenarijem prema kojem tada nisam osjećala ništa. Scenarij sam dobila od Matije tri i pol dana prije početka snimanja. To mi je jedina suradnja na koju sam pristala ne znajući što ću zapravo raditi i da li će mi se scenarij uopće svidjeti, te bez ikakvih priprema (ne samo onih snimateljskih).

Jeste li kad ste se prihvatili posla bili svijesni činjenice da ste prva žena na tom poslu u Hrvata i ako da što vam je to značilo?

BB: Naravno da sam bila svijesna te činjenice, šalila sam se s ekipom filma na tu temu, posebno s Matijom. Nisam znala da li ćemo film snimiti do kraja, svaki dan je bio neizvjestan, bilo je puno produkcijskih teškoća... Da sam prva žena na tom poslu u Hrvatskoj je statistički podatak o kojem drugi pričaju.

Na odsjeku snimanja već godinama ima dosta žena, no većina ih završi na poslu kamermana na nekoj od televizija ili nekom drugom poslu, ali ne i kao snimateljice. Zašto?

BB: Isto pitanje moglo bi se postaviti i za muškarce koji rade kao kamermani i nisu snimili niti jedan film, mnogo ih je. Teško je dobiti sredstva za film. Broj studenata koji završe Akademiju veći je od broja filmova koji se mogu financirati, naravno da neće svi moći snimiti film. Neki i ne žele. Neki žele, ali ne rade ništa da bi to ostvarili, pasivni su. Neki vole posao kamermana. Osjetila sam od nekih ljudi predrasude prema ženi kao snimateljici, ali nisam osjetila da se one ne mogu promjeniti.

Što biste, recimo, preporučili curama koje razmišljaju o upisu tog studija?

BB: Svakome bih preporučila da radi ono što misli da je za njega dobro. U slučaju upisa studija snimanja, nema brige da će naškoditi nekome drugome.

Imate li uzore kakve snimateljske?

BB: Obožavam kameru filmova "Skriveno", "Božji grad" i sviđa mi se snimateljski pristup filmu Christophera Doylea.

Sad kad ste 'probili led' – što dalje?

BB: Trenutno sam u iščekivanju dokumentarnog filma kojeg sam snimila s Goranom Devićem, a koji je još u montaži. Planiram diplomirati. Razrađujem ideju za plesni film u kojem bih pokret kamere tretirala onako kao što plesač tretira svoje tijelo, jer obožavam vlastito tijelo koristiti kao stativ za kameru. Planiram se kretati u smjeru filma i povremeno snimati televizijske emisije da bih si osigurala sredstva za egzistenciju – sve dok to ne budem mogla samo filmom.