INTERVIEW: Danny Boyle

Još 2005. najavismo vam da Danny Boyle od 'Trainspottinga', 'Plaže' i '28 dana kasnije' spašava Sunce u velikom sf-u 'Sunshine'. Boyleova ekološka misija u svemiru je gotova i 12.04 stiže u hrvatska kina, a u našu redakciju je stigao intervju s redateljem. Ne pravimo se blesavi, nismo poslali nikoga da ganja Boylea po Hollywoodu, intervju nam je poklonio distributer, a mi ga objeručke prihvatili. Za neupućene, Boyle i scenarist Alex Garland ('28 dana kasnije', 'Plaža') smjestili su radnju negdje oko 2050., kad je Sunce na izdisaju, a i čovječanstvo zajedno s njim. Zadnja nada za spas Zemlje je tim od 8 astronauta koji će se na svemirskom brodu Icarus 2 uputiti do umiruće zvijezde i spriječiti katastrofu. No za vrijeme svemirske misije, dogodi se fatalna greška, a posada primi signal s broda koji je nestao prije 7 godina. Sad se junaci bore ne samo za Zemlju, već i za vlastiti život i mentalno zdravlje... Evo što Boyle kaže o filmu...

Kako ste pristupili realizaciji 'Sunshinea'?
D.B: Bio je to u svakom pogledu veliki tehnički izazov. Radi se o zanimljivoj ideji: Kako je to kad susretnete izvor života na zemlji, Sunce. Je li to uopće moguće? U stvarnosti to ne možete napraviti, ali u filmu možete. Stajati ispred Sunca, kao što to u filmu čini Cillian Murphy je prekrasan događaj, ne samo za znanstvenika, već i za svakog tko ima vjere. Film obrađuje mnogo takvih pitanja, no ako vas ona i ne zanimaju, i dalje možete uživati u filmu.

Tiče li se ovaj film nekih vaših uvjerenja?
D.B: Mnoga sam vjerovanja izgubio putem u životu. Do 16 godine odgajan sam u vjerničkoj obitelji. No, kad mi je bilo 16 otišao sam u kino gledati 'Paklenu naranču'. Bio je to za mene toliki šok, da nisam imao drugog izbora, nego napustiti svijet svojih roditelja. Svijet u kojem mi je religioznost bila nametnuta. I počeo gledati svijet u drugačijem svjetlu. Nisam siguran da je 'Paklena naranča' potpuno promijenila moje svjetonazore jer čovjek zapravo ne može nikad u potpunosti pobjeći od svog odgoja, on je uvijek negdje iza ugla, skriven. Čak i ako zaniječem postojanje Boga, bojim se da ću biti kažnjen.

Mislite li da priznajemo postojanje Boga jer to traži naš ego i jer se tako osjećamo važnima?
D.B: Da, moglo bi biti tako. Mislim da razumijem zašto ljudi traže Boga. Ja osobno smatram da nam je budućnost pozitivna i ako nema Boga na vidiku, no to zahtijeva određenu odgovornost – za sebe i druge ljude, za buduće generacije i za planetu. Riječ je o onome što ćemo prenijeti na buduće generacije, koje će možda upoznati druge vrste, druačije oblike života... Mislim da je to naša odgovornost. Ovo je film o prekrasnoj aroganciji znanosti, koja misli da može promijeniti i utjecati na stvari daleko veće od njezine vlastite veličine i moći. Nekad su znanstvenici umirali zbog svojih ideja. Kršćanstvo podsjeća znanost da u pokušajima da promijeni stvari mora biti ponizna.

Koje su vas saznanja najviše iznenadila kad ste radili istraživanja o Suncu i svemiru?
D.B: Bilo je toliko toga. Ima jedna činjenica o Engleskoj. Na 100 milja od Londona nalazi se Birmingham, drugi po veličini engleski grad. Kad bi komadić sunca veličine glave pribadače pao na Birmingham, cijeli bi London nestao, svi bi poginuli, iako bi bili na stotine milja udaljeni od mjesta udara. Zanimljivo je kako konstantno brinemo zbog ljubavi i novca i svega toga, a nad nama vreba toliko katastrofa. Nadam se da će ovaj film dati bar djelomičan uvid u ono što bi nam se moglo dogoditi.

Na filmu ste surađivali s nekoliko vrlo talentiranih savjetnika. Gdje ste našli Briana Coxa?
D.B: Meni je bilo vrlo važno da učinimo probe zanimljivima tako što bi pozvali eksperte iz različitih polja na set. Pokušavao sam 'zapaliti' glumce za temu, pogotovo jer tim filma čine ljudi sa svih strana svijeta, iz različitih zemalja, s velikom razlikom u godinama i kulturnim zaleđima. Htio sam ih okružiti s nečim drugačijim, filmom. Na taj način, udaljio sam ih od njih samih i njihovih problema, pa su se mogli u potpunosti posvetiti filmu. Razlog zbog kojeg sam odabrao Briana Coxa jest taj što on ima talent da znanost učini dostupnom svima.

Koliko je kompliciran bio vaš posao i kako ste radili s s glumcima?
D.B: Posao redatelja jest da se usredotoči na film i da uvjeri glumce da je taj film poseban. Snimam film svake 2 godine, no oni u istom tom vremenskom razdoblju snime po 4 ili 5 filmova. Zato ih morate zainteresirati i održavati taj interes, tako da im to iskustvo bude vrijedno truda. Također, u 'Sunshineu' ima mnogo likova, pa niti jedan glumac nije u cijelo vrijeme u središtu pažnje. Ipak, u cijelom procesu moj je zadatak i da radim na tome da se oni osjećaju važnima, kao što uostalom i jesu. Ova grupa glumaca je bila uistinu fenomenalna i učinili su sve što sam od njih tražio. Pripremali smo se tako što sam im pokazivao vizuale, a zatim bismo zajedno razgovarali sa stručnjacima, umjesto da ih uputim da čitaju knjige. Imamo i dosta kompjutorski generiranog materijala, pa sam morao strastveno objašnjavati svaku pojedinu scenu, kako bi oni u svakom trenutku znali što ih okružuje, iako to ne vide. Da to nisam radio, izgubili bi se u scenama. Dao sam im što je više moguće informacija kako bih stimulirao njihovu maštu.

Kako je režirati ogroman film poput 'Sunshine'? Dosad ste radili filmove s manjim budžetom.
D.B: Da, istina je. Zapravo, ovaj film samo izgleda kao da je napravljen s budžetom od 100 mil $, no zapravo je napravljen za pola te svote. Koristili smo neke tehnike upotrebljene u '28 Days Later' i nismo radili u tradicionalnom studiju, već smo koristili skromniji pristup. Osim toga, honorari su bili vrlo niski, nitko nije baš puno plaćen, a pomogla je i dobra volja koju smo prikupili nakon uspjeha '28 dana'. Nakon što ostvarite uspjeh na box officeu, neko vrijeme možete živjeti na kredit, a meni je oduvijek bila želja da režiram veliki SF film. Ovo je bila moja velika  prilika, ali proces je bio mukotrpan. Prije no što smo počeli sa snimanjem, u godinu dana prikupili smo 30 verzija scenarija.

Koje filmove ste pogledali prije no što ste krenuli s realizacijom Sunshinea?
D.B: Inspirirala su nas dva ključna SF-a. Originalni 'Solaris' i 'Alien'. Oba su nevjerojatna.

Ima li, po vama ovaj film poruku?
D.B: Ima, pouka je da je znanost nevjerojatno arogantna. Znanstvenici smatraju da mogu utjecati na prirodu. No, možda nam budućnost ovisi upravo o znanstvenicima.

Jeste li imali namjeru snimiti politički film i pričati o globalnom zatopljenju?
D.B: Nismo pokušavali biti politični. Osnovna namjera je bila zabaviti ljude. Naravno, htio sam snimiti priču koja će učiniti da ljudi mućnu glavama i otvore oči. Očito, problem globalnog zatopljenja postoji, a film ima jasnu pouku: Zatopljenje nije greška prirode, već ljudskih ruku djelo. Sve se svodi na odgovornosti i rješavanje tog problema.

Da imate mogućnost otputovati bilo gdje u svemir, gdje biste otišli?
D.B: Čitao sam nedavno knjigu o ljudima koji putuju na mjesec 'Moondust', i bila je prekrasna. Pogotovo to kako se ljudi promjene kad se osvrnu na zemlju. Jednom sam letio Concordeom na 60 000 stopa, i mogao sam vidjeti Zemljinu krivulju kroz prozor. To vam daje blagi okus onog kako bi bilo iznad. Daje vam drugu perspektivu i pokaže vam koliko je vaš život malen i beznačajan.