Napustio nas Zvonimir Berković

Velika žalost za hrvatski film - preminuo je Zvonimir Berković. Dogodilo se to jučer u Zagrebu, nakon duge i teške bolesti, u njegovoj 81. godini života. Jedan od najvećih hrvatskih filmaša snimio je samo četiri dugometražna igrana filma, ali svi redom su upadali u razne liste najboljih hrvatskih filmova svih vremena. Pamtit će se kao perfekcionist koji nikad nije snimao režimske filmove, i u vrijeme jugoslavenskog komunizma i hrvatskog populističkog tradicionalizma snimao je suptilne filmove o građanskoj Hrvatskoj. Njegovi filmovi odavali su autora velike kulture i obrazovanja, a svoje vrhunsko poznavanje glazbe i dramaturgije koristio je za snimanje sofisticiranih filmova koje će biti teško ponoviti u Hrvatskoj.

Rodio se u Beogradu 1928. godine, a od petnaeste godine živi u Zagrebu, gdje je završio škole i diplomirao režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas ADU). Studirao je violinu na konzervatoriju, te radio kao glazbeni i kazališni kritičar. 1954. počinje pisati scenarije kao prvi dramaturg u Jadran filmu. Zajedno s Tomislavom Butorcem napisao je scenarij za 'H-8', inovativni film u kojem saznajemo da se dogodila autobusna nesreća, ali identitet žrtava doznajemo tek na kraju. Taj film Nikole Tanhofera dobio je Zlatnu Arenu i nagradu publike Jelen na festivalu u Puli.

Redateljski prvijenac Berkovića bio je dokumentarac 'Moj stan' koji je 1962. dobio veliko priznanje - nagradu na festivalu u Cannesu. Godine 1966. filmom 'Rondo' debitira kao redatelj dugometražnog igranog filma i dobiva čak šest nagrada u Puli i nagradu za scenarij na festivalu u Atlanti. Slijede filmovi 'Putovanje na mjesto nesreće' (1971.), a nakon Hrvatskog proljeća (i Berkovićevog uređivanja Hrvatskog tjednika) slijedi nametnuta duga pauza. Tek 1985. snima 'Ljubavna pisma s predumišljajem', a 1993. snima svoj zadnji film, 'Kontesu Doru' koja dobiva Zlatnu arenu i ulazi na kritičarske liste najboljih filmova u samostalnoj Hrvatskoj.

Osim kao autor, Berković je hrvatsku kinematografiju izgrađivao i kao dugogodišnji profesor filmskog scenarija i dramaturgije na zagrebačkoj ADU. U posljednja dva desetljeća proslavio se kao novinski kolumnist krležijanske erudicije i kultiviranog stila. Objavio je brojne političke i kulturne eseje pune finog humora, a kolumne su skupljene u knjigama 'Zvonar katedrale duha' (1995.), 'Dvojni portreti' (1998.) i 'Pisma iz Diletantije' (2004.).

Promocija njegove posljednje knjige, 'Vladko Maček: Tri razgovora', zakazana je baš danas u podne, u foajeu zagrebačkog HNK. Bit će to samo jedna od prilika da se svi zajedno oprostimo od tog velikog umjetnika, a iza njega ostaju njegove knjige i filmovi, remek-djela za današnje i buduće generacije. Pamtit će se kao redatelj i scenarist, profesor i esejist, intelektualac i autor kojeg će teško nadmašiti.