S. Dragojević: Srpski su filmovi loši

Danas se u zagrebačkom kinu Europa održava premijera srpske povijesne drame 'Sveti Georgije ubiva aždahu' koja će sutra imati promociju i u riječkom Art kinu Croatia te će se uz glumicu Natašu Janjić i producenticu Biljanu Prvanović predstaviti i redatelj filma Srđan Dragojević ('Mi nismo anđeli', 'Lepa sela lepo gore'). Prije početka kino distribucije tog filma imamo ekskluzivni intervju s Dragojevićem koji predstavlja 'Svetog Georgija' i najavljuje ostale projekte:

Kako biste predstavili ovaj film hrvatskom gledatelju i po čemu mislite da je ova povijesna priča aktualna i danas?
Čini mi se da jest, pošto mene nije ni zanimalo da pravim povijesni spektakl već politički film 'odjeven' u melodramu. Mislim da su i ovom filmu reference na našu turobnu stvarnost prisutne kao i u mojim drugim 'ozbiljnim' filmovima, ako ne i više. Uostalom, nisu li tužba Hrvatske i protutužba Srbije međunarodnom sudu sasvim nalik na 'doušnička pisma' koja seoski invalidi pišu lokalnom panduru? Nisu li ti invalidi isti oni koji su od države i društva iskorišteni tijekom ratova 1992.-1995. pa odbačeni i zaboravljeni? Paralela ima bezbroj, no ja se trudim da ih 'plasiram' diskretno, tako da ne ometaju zaplet i priču i budu dostupni onima koji mogu i žele da ih primjete.

Hrvati Prvi svjetski rat obično gledaju kroz prizmu Krležinih ratnih tragedija, pa bi im ovo moglo izgledati kao još jedna 'srpska priča o junaštvu'. Po čemu je priča ovog filma specifična? Autora predloška, Dušan Kovačevića, ovdje poznaju uglavnom kao scenarista kultnih komedija, a ovaj film je u Srbiji čak optuživan da 'negativno ili uz dosta relativizacije govori o srpskoj ulozi u Prvom svetskom ratu'...
Pa, i mene znaju više po komedijama no po ozbiljnim filmovima. Ni ja kad gledam hrvatski film ne očekujem priču o 'hrvatskoj kulturi' pa nemojte ni vi o 'srpskom junaštvu'. Kazališna predstava 'Sveti Georgije' nastao je u jednom specifičnom trenutku, sredinom osamdesetih, tijekom ponovnog buđenja zanimanja za srpsku prošlost i tradiciju i on je imao drugačiju konotaciju. Iz ove perspektive, nakon užasne decenije i 'Novih balkanskih ratova' teško je praviti ratni film kao 'odu junaštvu', ma koliko je, zaista, taj rat Srbije bio obramben i sa nizom primjera kolektivnog junaštva. No, iskustva kroz koje su naše generacije prošle ne dozvoljavaju mi, na primjer, da lik Kapetana Tasića tretiram kao junaka već kao - manijaka koji svoje ljude vodi u sigurnu smrt. Tu se negdje i nalazi 'kratak spoj' u percepciji filma u djelu javnosti - oni i dalje vide tog Tasića kao junaka i smeta im što tih junaka više - nema.

Za Novu godinu je RTS satelit prikazao 'Svetog Georgija'. Mislite li da rano prikazivanja filma na televiziji, piratski DVD-i i torrenti onemogućavaju filmovima da postignu komercijalni uspjeh u kinima?
To svakako doprinosi padu posjeta kinima. No, konkretno u slučaju Srbije nije samo to u pitanju. Tamo je i u najtežim vremenima publika znala da ceni domaći film i išla da ga gleda u nezagrijanim kinima više nalik štalama nego pristojnim dvoranama. Jednostavno, u zadnjih nekoliko godina srpski su filmovi nekomunikativni, mediokritetski i jednom rječju - loši. To je razbilo naviku domaće publike da gleda filmove na svom jeziku. No, i situacija sa kinima se ne popravlja, mada statistika govori suprotno. Ali, ta statistika samo govori o broju ekrana, a publika koja sada ide u multiplekse i ona publika koja je bila bazirana na lokalnom kinu nije sasvim ista. Osim toga, imamo situaciju da čitavi gradovi, kao Kragujevac i Novi Sad više nemaju ni jedno kino a nekada su imali po tri-četiri.

U jednom intervjuu ste priznali 'da ste uložili toliko energije da ste povjerovali da će 'Aždaha' biti remek-delo - a nije'. Da li je glavni razlog problem velike produkcije i je li i danas moguće snimati velike spektakle na ovim prostorima? Vjerujete li da se spas za ovdašnje kinematografije vidi u koprodukcijama?
Da, uložio sam ogromnu energiju i mislim da je film ispao dobar i pošten, no, ne toliko dobar koliko sam očekivao. Znate, svi se hvataju za tu izjavu jer su filmski stvaraoci na ovim prostorima toliko tašti da o svojim radovima ne misle ništa manje nego da su - genijalni. Ponekad ljudi popizde na to što je netko iskren, spreman kako na kritiku tako i na samokritiku. Nije to čudno, ova tranzicijska društva su 'ketmanska' društva čak mnogo više od prijašnjih, socijalističkih. Vladavina mediokriteta i medikritetstva postala je sveobuhvatna.

Što se drugog dijela pitanja tiče, odgovor je - da. Ma koliko para imate na raspolaganju, imat ćete loše kaskadere, osrednju pirotehniku jer je to - naša realnost. Mnoge profesije u filmu su izgubljene i uništene tokom ratova i kriza i ako hoćete nešto napraviti na svjetskom nivou morate dovesti profesionalce iz inozemstva a njih ne pokriva čak ni ovaj, za naše uvjete, iznimno veliki budžet. Da nismo morali sve praviti, graditi sela i front, šiti kostime, da postoji studio koji ima funduse i rekvizite, ovaj film bi koštao najmanje dva puta manje. Ali, ja i nisam nameravao praviti spektakl, meni je potpuno isto da li juriša pedeset ili pet hiljada ljudi...

Koprodukcije - svakako. Evo, moj sledeći film, koji se bavi gay pravima u Srbiji i zove 'Parada' koprodukcija je između Srbije-Hrvatske-Makedonije-Slovenije i Mađarske. Budžet je oko 1.2 milijuna eura, snimat ću super šesnaesticom, na prirodnim lokacijama, s malom ekipom i uz pomoć prijatelja. Planiram snimati dva tjedna u Hrvatskoj i angažirati nekoliko glumaca iz Hrvatske. Koprodukcije su nužnost i način učvršćivanja veza koje su, bez krivice stvaralaca iz okruženja, bile pokidane više od desetljeća. Paralelno, moja kompanija 'Delirium films' natjecala se na srpskom fondu s odličnim scenarijem Igora Mirkovića i bit će nam čast da budemo koproducenti iz Srbije.

Koji je glavni razlog zašto ste za glavnu glumicu izabrali Natašu Janjić, iako su za ulogu konkurirale i srpske glumice?
Meni su glumice iz Zagreba, Sarajeva, Beograda - potpuno ravnopravne. Mene taj predznak i nacionalnost ne zanima. Za ulogu Katarine dolazile su glumice iz Zagreba, Ljubljane, Skoplja, sve zajedno možda i sto djevojaka, i ja sam im vrlo zahvalan što su 'potegle' put i došle na audiciju.

Vaš 'izlet u Hollywood'('War, Inc.') nije uspio - da li žalite za tim i vjerujete li da se može dobiti i ovce (film kakav ste zamislili) i novce (producentske pare)?
Ne, prije možete ispasti 'ovca'. Bilo je to lijepo iskustvo, dosta novaca i dvije godine u 'japankama'. Imam izvrstan scenarij za film na engleskom jeziku i producenta u Americi koji radi 'packaging', ali je to 'indie film' koji bi se snimao negde u istočnoj Europi. To je 'The Porcupine' po romanu Juliana Barnesa, projekt za koji sam od poznatog britanskog pisca ponovno dobio prava. Kada sam prvi put pokušao 2002., kapitalizam je 'cvjetao' i nikoga nije baš zanimalo da financira filmove koji se bave malo drugačijim pogledom na vrijednosti i mane 'realnog socijalizma'. Poslije kolapsa napuhane ekonomije, 'ekonomije pohlepe', stvari su se dosta promijenile...

Srpski filmovi su 90-ih važili za najuspješnije u ovim prostorima, onda se činilo da je srpska kinematografija malo posustala, a sada se snimaju filmovi poput 'Srpskog filma', 'Života i smrti porno bande', 'Beogradskog fantoma' - je li budućnost u alternativnim i niskobudžetnim projektima?
Ne da mi se Bog zna kako razglabati o srpskom filmu. Uostalom, jedna grupa mojih kolega po svaku cijenu me želi eliminirati iz srpske kinematografije. Koliko su u tome uspješni pokazat će vrijeme. Zasada, peti film za redom, imam točno onoliko gledatelja koliko svi srpski filmovi te godine - zajedno!

Pratite li hrvatsku kinematografiju i možete li izdvojiti neki hrvatski film koji ste gledali u zadnje vrijeme?
Trudim se i da pratim i da sudjelujem u regionalnoj kinematografiji - naprimjer, mi smo koproducenti odličnog filma Vinka Merendorfera, 'Pokrajine št. 2'  koji je slovenski kandidat za Oscara. Tako smo, jedini u okruženju, producentska kuća koja ima dva kandidata za Oscara, 'Svetog Georgija' i 'Pokrajine'. Volio bih, naravno, da surađujem i s hrvatskim autorima čiji rad pažljivo pratim. Hrvatska kinematografija je imala izvrsnu godinu, reklo bi se. Nisam gledao sve filmove, na žalost, ali jesam 'Kenjca', 'Metastaze' i 'Crnce' i vrlo mi se sviđaju. Čujem da ima još dobrih. Zalažem se da se u Beogradu napravi tjedan hrvatskog filma, kako bi beogradska publika mogla steći uvid u suvremeni hrvatski film.

Razgovarao: Siniša Paić