Juurićuu, vrati se!!!

Zvonimir Jurić je mladi hrvatski redatelj o kojem ste mogli dosta čuti u zadnjih nekoliko godina. Nakon niza odličnih dokumentaraca; 'Crnci su izdržali, a ja?' (2001), 'Tvrđe' (1999) i 'Neba ispod Osijeka' (1996), te srednjemetražnog filma 'Die, Die My Darling' iz 1997. .. dočekali smo i njegov dugometražni prvijenac 'Onaj koji će ostati neprimjećen'. Kao selektor za dokumentarni film na 13. DHF-u dobio je seriju nadimaka; krvnik i mesar samo su jedni od njih. Naime, dečko se usudio postaviti neke kriterije pa odabrao samo 9 dokumentaraca, a nije ih amenovao sve, kao što se inače kod nas radi. Stav je nešto zbog čega se u Hrvata plaća. Stav je odredio i njegov dugometražni prvijenac.

Zanimljiv i po mnogo čemu poseban ''Onaj koji će ostati neprimjećen' strši iz svekolike ponude hrvatskih filmova, kritika je je dočekala na oštricu noža. Pored svih evidentnih grešaka koje je napravio, mi mu ipak držimo palčeve jer je njegov sezibilitet nešto što želimo gledati pretočeno na filmsku vrpcu, a greške su tu da se na njima uči. Čovjek koji ih ovako otvoreno priznaje, pravi je velikan, za razliku od mnogih iskusnijih koji nikada nisu bili toliko hrabri.

F. Kojim riječima bi ti sam predstavio svoj film, zainteresirao nekoga tko nije, da ga ode pogledati?
ZJ. Pa teško ti je to meni u rečenicu, dvje. Polazište je u Bibliji, po meni najčitanijoj knjizi fikcije, a film je moje viđenje toga tko je Isus Krist, da li se mogao ponovo vratiti i u kojem obliku.

F. Da li si religiozan?
ZJ. Ne, ateist sam, marksist, ha-ha.

F. Odakle uloga Isusa u filmu?
ZJ. Ja sam fasciniran osobama koje čine dobro, pomažu drugima, a ne traže ništa zauzvrat, nema nikakvog koristoljublja u njihovim djelima. Najpoznatija takva osoba je Isus Krist, pa da ne bi komplicirao.. Mada sam ja lik kojeg igra Darija Lorenci zamislio više inspiriran pričama koje najbolje isfuravaju bandovi poput Flaming Lips i Mercury Rev. Površinski su to naivni, šašavi dječji stihovi, ali govore o vrlo ozbiljnim i pametnim stvarima. Tako sam i ja htio jednog šašavog, luckastog Isusa, oslobođenog biblijske vjerodostojnosti i dubine.

F. Već i vrapci na grani cvrkuću kako je Jurić dva dana prije snimanja promijenio 80% scenarija na kojem je radio godinu dana i upustio se s cijelom ekipom u avanturu. Zašto?
ZJ. Pokušao sam ja to sebi objasniti na više načina. Scenarij na papiru je jedan medij, a kad izađeš na teren snimati to s ljudima, skužiš da je to neki sasvim drugi svijet. I pomislio sam: Zašto isti scenarij, kojeg sam se na neki način već bio zasitio, zašto ne nešto novi.

F. Glumačka je ekipa već bila odabrana?
ZJ. Glumci, knjiga snimanja, ostala ekipa, sve. Dobio sam od Ministarstva kulture 300 000 kuna i snimanje je moglo započeti.

F. Glumački je trio, s izuzetkom Nataše, ali s Rakanom, u režiji Saše Anočića, napravio u kazalištu sličnu stvar kao i u tvom filmu - predstavu (To samo Bog zna) s labavim scenarijem i mnogo improvizacije. A vi ste svi frendovi. Ima li to kakve veze s filmom?
ZJ. Ja ne bi mogao raditi s ljudima koje ne poznajem, dobro sad tehnička ekipa, ne moram poznavati baš svakog tonca, ali moramo biti prijatelji, ne mogu raditi s ljudima koje ne volim ili ne poznajem. 

F. Film je snimljen u rujnu 2002. godine, premijerno je prikazan na prošlogodišnjoj Puli, a evo gotovo godinu dana nakon kreće u kino distribuciju. I to samo u zagrebačkoj Kinoteci. Zašto se čekalo toliko i zašto nema nikakvih najava u medijima za tvoj film?
ZJ. Da, film je dovršen 2002., ali smo ga montirali tri dana prije Pule, a za naše uvjete to nije ništa čudno. Svi kalkuliraju kada će distribuirati film. Film marketinški nije isfuran jer se producent, Boris T Matić, prepao katastrofalno negativnih kritika filma kojih je bilo 5 od 7, a ja nisam sposoban i ne želim se uhvatiti u koštac s trgovinom.

F. Da li postoji ikakva opcija da tvoj film vrati uložen novac?
ZJ. Ne postoji.

F. Da li je to frustrirajuće?
ZJ. Gle, kad radim filmove ne mislim na publiku, mada imam na umu nekog gledatelja, ali nikada publiku. Naravno da želim da se film gleda, o tome je bespredmetno razgovarati, ali najmanje me zanima što će publika misliti. Bavim se, nazovimo to, umjetnošću i ne motivira me materijalna dobit.

F. Ne mislim na to da radiš komercijalne filmove, nego da film, koji si napravio iz svojih pobuda, ne ulagujući se publici, ta ista publika ipak dođe pogledati.
ZJ. Da se razumijemo, naravno da ti je potrebna reklama. Naša su se dva najgledanija filma reklamirala na HRT-u prije i poslije Dnevnika i u svim drugim prime time terminima, što ne treba čuditi jer su oba napravljena u produkciji HRTa. Moj posao nije da se  bavim marketingom. Kako je Duke Ellington rekao: 'I make records, I dont sell it'.

F. A tko onda prodaje?
ZJ. Pa.. nitko, a to nije dobro. Ja to nikada nisam radio i ne znam to raditi. To bi trebao raditi producent, a nije zbog već spomenutih kritika koje su nas svih spustile. Jedinu nagradu koju sam dobio je ona za debitanta na Pula film festivalu. Kako sam ja jedini redatelj debitant, to mi se učinilo glupo pa sam se raspitao i skužio da se to odnosilo na sve debitante; glumce, redatelje, snimatelje...

F. Da li si imao pressing etikete ...mladi Jurić, redateljska nada, odlični dokumentarci... kada si počeo snimati film? I kako si se osjećao nakon tih kritika?
ZJ. Pa dobro me je zakucalo. Dva dana nisam iz stana izlazio, nisam mogao doći sebi. Inače nemam problema s kritikom, ali ta me je lavina uništila. Nisam niti novine kupovao duže vrijeme. Držim do kritike i smatram da je bitna. Sviđa mi se način na koji Robert Perišić piše o knjigama i sviđa mi se Jurica Pavičić. S njim se ne slažem svaki put u ukusu, ali mi je super socijalni kontekst u kojem piše.

F. Prošla je godina i pol od kada je film snimljen. Da li si zadovoljan napravljenim?
ZJ. Svjestan sam svih grešaka. Prvi problem bio je u promjeni scenarija neposredno pred snimanje, a sve je bilo pripremljeno. Kasnije su se stvari rješavale u hodu, a neke jednostavno nisam dobro riješio. Neke su scene jako loše izrežirane, naprosto sam na krivo mjesto postavio kameru; recimo ona scena kada Darija razbije staklo ili kada ih napadnu dvojica u šumi. Zadovoljan sam scenom u stanu. Nije jednostavno, nakon što snimite noćnu scenu i poželite nešto promijeniti, premjestiti cijelu rasvjetu koja je ogromna, na visini od 70 m. Nije bilo niti vremena, niti novaca za takve egzibicije.

F. Dobro, pa zašto onda mijenjanje scenarija kada je prouzročilo toliko problema, da li se radi o još nečemu, a ne samo zasićenjem s istom pričom?
ZJ. Najiskrenije; prošli je scenarij imao 60 likova, gomilu radnje, isto se sve dešavalo u jednu noć, Darija je trebala glumiti osobu čiji dodir liječi, konkretno trebala je izliječiti Bojana od mucanja. Sve je to inspirirano spotom Nicka Cavea 'Into My Arms'. Kada smo to probali jedno popodne na otvorenom i kada je Darija stavila ruku na Bojanovo lice... meni je to u momentu izgledalo trivijalno i banalno i bez veze i odlučio sam sve promijeniti. Bilo mi je vrlo teško...... Napravio sam tada fatalnu grešku, zanemario sam to da mi to ne bi izgledalo tako da je noć, glazba, više kamera, montaža... To nisam trebao napraviti.

F. Jel ti žao?
ZJ. Nije. Sve je to bio koristan eksperiment i to snimljen za 28 dana noću.

F. Kakav ti je filmski i glazbeni ukus?
ZJ. Najdraži mi je film 'Lomeći valove' Larsa von Triera, od redatelja volim njega i Wong Kar Waia. Taj moment eksperimenta kod svih njih mi je odličan. Von Trier je za 'Dogville' uzeo ultimativnu holivudsku zvijezdu i postavio je totalno drugačiji kontekst, a Kar Wai do kraja snimanja ne otkriva detalje scenarija jer su podložni mijenjanju cijelo vrijeme. Od glazbe volim spomenute Flaming Lips, Mercury Rew i gomilu bandova na tu foru i Nick Cavea. Volim pitanja i eksperiment i mislim da naše postojanje nema smisla bez propitkivanja novog.

(Za stol dolazi Jurićev kolega s akademije, Josip Visković, nekoć vrlo prespektivna mlada redateljska nada, i pokušava nam silom uvaliti knjigu Zorana Lazića za hitnih 50 kunića. )

F. Krv, piće, krvoproliće?
ZJ. Premijera će biti u Puli. Radi se o četiri kratka filma od 20ak minuta o nogometu, točnije o nekoliko priča oko utakmice Dinamo-Hajduk. Antonio Nuić radi jednu, Boris T. Matić svoju, ja svoju i četvrtu radimo zajedno Nuić i ja. Moja priča bavi se jednim torcidašem, policajcem i policajkom i dva nesretna slučaja koja se dogode. Ne volim baš naslov jer ne govori previše o filmu, ali producent kaže da dobro zvuči. Mislim, brzo se pamti, rimuje se....

F. Novi film, kratki, dugi, dokumentarac?
ZJ. Igrani film, pišem scenarij. Vrlo zahtjevan. Dva su brata, dvije su paralelne radnje, jedna ide naprijed, a druga unazad. Raskrstio sam s rasporedom - svake tri godine jedan film. Uzet ću vremena onoliko koliko mi treba da napravim što bolji posao. Scenarij mislim završiti do kraja godine, a kako je radnja zahtjevna, planiram višemjesečne probe s glumcima. Premijera možda 2007.

F. Dva brata su..
ZJ. Bojan Navojec i Rakan Rushaidat, volim radit s mlađim glumcima.

F. Koji ti je najdraži tvoj film?
ZJ. Nadraži mi je 'Tvrđa', to je eksperiment za koji mislim da mi je uspio do kraja, a najbolji je 'Nebo ispod Osijeka', najsavršenije je napravljen. Za Tvrđu sam se morao puno više mentalno angažirati.

Sasvim sigurno mogu ustvrditi da ćete potpis Zvonimira Jurića još nebrojeno puta odgledati na filmskoj vrpci; bilo onoj dugometražnog, kratkog ili igranog filma. To je osjećaj koji vas obuzme nakon što odgledate 'Neprimjećenog'.

Popričala Inesa Antić