Animirana konkurencija DHF-a

Onima koji su imali prilike poslušati izlaganje ovogodišnjeg izbornika doktora Hrvoja Turkovića oko prošlogodišnje animirane produkcije koja se prijavila na 14. DHF, situacija ne bi trebala biti novost. Sam je izbornik rekao da je izraziti nezadovoljan pristiglim radovima te istaknuo komada dva dobrih radova, a kako nije htio uvrstiti samo njih – uvrstio je većinu.  

Zaista se radilo o dva tri rada koji su mogli ugoditi nekim kriterijima koji čine dobar animirani film. Radi se o radovima Gorana Trbuljaka /Duplex/, Darka Bakliže /Spoj/ i Darka Kreča /Kučica u krošnji/. Mnogi bi se složili da je animiranim hommageom Arsenu Dediću i samome sebi Milan Blažeković najviše razočarao, što zbog velikih očekivanja i velikoga truda koji je u sam rad uložen, što zbog potpunog nedostatka magičnosti potencijalno krasne priče, kao i njene realizacije.

Potvrditi će vam to i grupica koju smo priupitali za vrlo mišljenje. Bilo je tu puno njihovih kolega animatora (Štef Bartolić, Daniel Šuljić, npr), a gospodin Joško Marušić, naš cijenjeni animator i profesor na Akademiji na odsjeku animacije, podijelio je i mnoge druge svoje misli; o trenutnoj atmosferi na polju animacije kod nas, svojim studentima te razjasnio malo novi koncept Animafesta, koji se od ove godine, počevši s listopadom, pretvara u godišnji festival. Bravo!

Joško Marušić / Trebamo otvoreno reći da od produkcije očekujemo više 

Ajmo u glavu, što vam je bilo najbolje, a čime ste razočarani?
U ovom relativno malom programu od devet filmova ipak ima različitih stvari i u smislu procjene i u smislu vlastite prosudbe najboljih i najlošijih. Vidio sam jedam izuzetno dobar film, to je film Gorana Trbuljaka Duplex, koji ije dobar ne samo kao jedan animirani film i rad inteligentnog autora, već i korak naprijed u odnosu na njegov prvi film, što je velika stvar kod autora koji se počinju baviti animacijom. Moje najveće razočarenje je film Blažekovića Sjene sjećanja, film koji je trebao biti spektakularan, međutim sve je ostalo poprilično plošno, na nivou literarnih, a bogme i animacijskih klišeja. U ostalom dijelu produkcije koji smo vidjeli, čini mi se da se jedna nova generacija pojavljuje, ali se batrga. Naime, mi više nismo u godinama kada trebamo tepati našoj produkciji i animaciji u smislu imali smo krizu, imali smo rat. Dolazimo u vremena kada trebamo otvoreno reći da od te produkcije očekujemo više. Ključni je problem što je animacija sinkretička umjetnost, što znači da se sastoji od više autentičnih umjetnosti koje sebe žrtvuju da bi napravile jedno novo umjetničko djelo. U prvom redu tu mislim na priču, dizajn filma i na animaciju. Ključno kod svih filmova koji su stvorili jedan prosjek ovogodišnje produkcije je to što nedostaje znanje animacije. Čini mi se i da autori to slute i bježe ili u multimedijske vode, ako što to radi recimo Bakliža, koji je napravio odličan film, ali bježi od animacije u video art. Ili oni koji rade u 3-D animaciji koji bježe u fasciniranost tehnologijom i tehnikom, ali nedostaje ključna supstanca, a to je reinterpretacija grafičkog predloška u pokret, tako da većina filmova umjesto da animira  miče karaktere lijevo, desno. Generalno moje mišljenje o ovogodišnjoj produkciji je da je ona ipak – razočaravajuća.

Trenutno smo i u situaciji da su izašli i prvi diplomanti s Akademije likovnih umjetnosti, smjera animacije. I drugi njihovi kolege nešto ipak rade, zarađuju novac animirajući reklame. Može li se od te generacije očekivati put ka umjetničkom promišljanju animiranog filma i put prema autorskom filmu?
To je ključno pitanje. Ne znam što je sve izbornik ovog programa imao, ali se definitivno vidi jedan nedostatak entuzijazma prema istinskoj umjetničkoj animaciji. Mi ovdje nismo vidjeli veliki dio komercijalne produkcije koja je ogromna, mnogo mojih studenata također se bavi time, ali svi moraju biti svjesni toga da nećemo razviti tržište ako ne razvijamo kreativni software animiranog filma. Na odsjeku za animirani film snažno ih potičemo na to da je umjetnost animacije ključ svega. Ja snažno osjećam manjak imaginacije i ovog časa i ovdje. Mi vodimo veliku bitku sa studentima između njihove nervoze da uhvate male mrvice komercijalnog kolača na tom još uvijek kod nas nejakom tržištu, i da rade animirane filmove pa po cijenu da jedu i travu. Bar dok je čovjek mlad treba ustrajati u umjetničkom entuzijazmu, pa će mu se sve to vratiti, pa čak i u novčanom smislu. Ali vi znate kakvi su danas mladi ljudi…

Obzirom da je rad na animiranom filmu često dugotrajan posao, kada pogledate recimo i dvije godine unazad, što se lijepoga desilo na tom polju?
Stvara se jedna nova generacija. Ako bih nekoga komplimentirao istaknuo bih Ars Animatu, vidjeli smo neke njihove radove večeras. Naravno, ja znam o čemu se tu radi, radi se čovjeku koji je svoj zanat pekao u Zagreb filmu i ono što je na prvi pogled dobro je to što se produkcija malo decentralizira, međutim to ne znači da to mora biti u apsolutnom smislu dobro za našu animaciju. Bez obzira na teško stanje u Zagreb filmu, za nekoliko ćemo godina ponovo poželjeti imati jednu veliku produkcijsku kuću koja će okupljati animatore. Upravo zbog atmosfere koja bi inspirirala i povezala autore. Malo proturječim samome sebi ovom izjavom, ali mislim da nas sad opet čeka vrijeme okupljanja gdje će se ljudi sresti, inspirirati i poticati se međusobno, ne podilaziti jedni drugima. Ono što ja govorim svojim studentima na prvom satu je: prvo - animacija nije pokretanje nego oživljavanje, drugo – ne postoji kompjuterska animacija, animacija je univerzalna umjetnost, ona se može raditi i pomoću kompjutera i treće – budite bolji od svojih profesora. Bez lažne skromnosti, ali žalosno je da sam ja u svojoj pedesetoj godini najbolji u Hrvatskoj kada je animacija u pitanju.

Jedna super vijest – Animafest ide jednom godišnje. Što vas je konačno uvjerilo u taj dugopriželjkivani godišnji ritam?
Stvari su se u produkciji skratile. U Disneyevo ste vrijeme imali svake tri, četiri godine jedan hit cjelovečernjeg animiranog filma, danas imate četiri animirana godišnje koji su na blagajnama potpuno ravni igranim filmovima. To je samo jedna strana priče, druga je globalizacija informacija o animaciji. Danas je boom animacije širom svijeta, animacija se kao umjetnička infrastruktura koristi i u drugim žanrovima. Bez animacije se danas ne mogu raditi niti suvremene igrane filmove, da ne spominjem spotove. Sve to skupa stvorilo je jedan neopisivi intenzitet oko animacije i umjetnička je animacija porasla. Pokazalo se da je dvogodišnji ciklus postao anakroničan. Odlučili smo poći oprezno, ove godine krećemo u listopadu s prvim festivalom dugometražnih filmova i dodijeliti ćemo jednu nagradu za životno djelo. Ne mogu još kazati točno o kome se radi, ali će to biti sigurno netko tko je zadužio europsku animaciju. To je i pravac u kojem idemo – mislim o ići prema tome da Zagreb postane jedno europsko središte animacije. Biti će oko tridesetak filmova, bez selekcije, neka se ljudi upoznaju sa svime što se radilo.

Daniel Šuljić, animator
Program je uglavnom grozan s iznimkom od jednog i pol filma. Pola se odnosi na Trbuljakov Duplex, a najviše mi se svidio Bakližin Spoj koji je u usporedbi sa svim drugima bar nekako modernjikav, nije mi se baš svidio zvuk…, a ovo drugo i animacija i zvuk i priča i režija i fore i sve živo…, kompjutori iz '83., filmovi iz '75.

Branko, također se bavi animacijom
Svidio mi se Trbuljakov film Duplex i kratka Krečova priča Kućica u krošnji. Što se ovih iz Zaprešića tiče, to su neki štosovi i zabavne igre, to mi je onako, dok mi je Blažekovićev film Sjene sjećanja nekako razvučen, spaja nespojivo, previše je tu kiča, animacija je loša i malo je deplasiran.

Štef Bartolić
Svidio mi se ovaj drugi film, Duplex, bio je interesantan i lagan, možda mi je samo malo kraj prenapadan, iako taj film to može podnijet. Isto tako mogu izdvojiti i film Sjena sjećanja – ali kao katastrofu, to je šteta love i truda.

Tomislav Gregl
Moram istaknuti Trbuljakov film, koji sam inače i snimao, a svidio mi se i ovaj zadnji Bakližin film Spoj, vrlo je interesantan. Drago mi je što je danas bila puna dvorana, što zapravo i nisam očekivao. Domaća produkcija je još uvijek slaba, a filmova je malo, iako imamo vrlo talentiranih i kvalitetnih autora. Sredstva su problem, mislim da bi Ministarstvo kulture i Gradski ured za kulturu trebali plasirati više novaca za animirani film.