I zamalo bi Katalog HR ilustratora

Hvalevrijedna publikacija takvoga tipa na ovim našim malim prostorima. Iako takvi katalozi u pravilu dolaze u, s obzirom da je ovo prvi put, češćim vremenskim razdobljima u paketu s kakvim DVD-om, CD-ROM-om, ovdje to nije slučaj. Što nije ni čudo jer se katalog zapravo ni ne može kupiti. A prvo pitanje koje se nameće je: Zašto ga je itko onda pokrenuo? Da se podijeli ilustratorima i rodbini?

Priređivači kažu da su financije bile presudne (premda ni ego pokojeg ilustratora nije zanemariv). Tako su ilustratori participirali vlastitim novčanim prilogom, entuzijasti iz ULUPUH-a su ga osmislili, našli sponzore i otisnuli u 2000 komada. U takvome je okružju teško očekivati da će se dotična publikacija prepoznati kao važna hrvatska arhivska građa. No, kao veliki korak za ilustratore – možda.

Sadržajno je katalog okupio 102 ilustratora, od kojih je svaki zastupljen s pet ilustracija, kratkom biografijom i kontaktom. Očekivanja su nam bila velika no, nažalost, sve je nekako ostavilo polovičan dojam. A evo i zašto. Ako je ovo trebala biti prva i jedina u povijesti publikacija koja bi okupila i dala presjek hrvatske ilustracije (a naziv katalog u ovom slučaju podrazumijeva neku općenitost), u takav se zahtjevan projekt ne bi smjelo ulaziti stihijski i bez dostatnih financijskih sredstava. Jer, primjerice, u nedostatku kakve godišnje, dvogodišnje ukoričene (ili digitalno zapisane) revizije ilustracija, u ovome se katalogu (nije)našlo svašta.

Svjetlana Junakovića, Mirka Ilića i Andreu Peterlik Huseinović glasno se prozvalo da nisu htjeli sudjelovati jer smatraju da im ne treba dodatne promocije. Što, primjerice, za Junakovića i nije neka šteta jer smo na najmanje dva mjesta u katalogu pomislili da su baš te-i-te ilustracije njegove. Toliko o kreativnosti. Dok je prava istina da se do Ilića niti u nekoliko navrata nije moglo doprijeti, a u slučaju Peterlik Huseinović se, po procjeni Maše Štrbac, voditeljice galerije ULUPUH, radi o nesporazumu jer je gđa. P.H. pomislila da se radi o katalogu koji bi afirmirao mlađe ilustratore. Kako je do takvog nesporazuma kod ovako važnog projekta moglo doći, nije poznato Maši Štrbac, a mi možemo samo nagađati kako je išla ta komunikacija…

Doduše, ovaj tekst uopće ne želi govoriti o kvaliteti zastupljenih radova u katalogu, nego se pita o kriteriju. Koji je kriterij odabira? U uvodnome tekstu Branke Hlevnjak saznajemo nešto o likovnosti, povezanosti uz tiskovine i odgovornosti ilustracije, međutim ništa više od toga. Ako je prisutan Srećko Puntarić – Felix, gdje su Ico Voljevica, Otto Reisinger i Joško Marušić? Gdje je Mataković, Goran Čiča-Boyo, Bartolić, Hoffbauer i da ne nabrajamo...

Bili mi vrijedni i uporni pa i priupitali u ULUPUH-u. I opet kaže ljubazna Maša Štrbac da su baš nabrojenim ilustratorima (i nekim drugima ovdje nespomenutima) poslane posebne pozivnice da u katalogu budu zastupljeni kao počasni autori, dakle, da pošalju svoje radove, ali ne i kotizaciju u visini 400.00 kuna, ali avaj…. rijetki su se javili.

I dok u ovoj situaciju možemo opravdati ilustratore dobrom starom umjetničkom smušenošću, malo većim egom i pitajbogačimesvene, za izdavače kataloga opravdanja nema, bez obzira s kakvim 'svetim kravama' od tih istih umjetnika se oni susreli. No, ipak nam je drago da se ovaj 'zamalo Katalog' desio, a posebno zbog činjenice da je ekipa voljna poraditi na boljem, većem i potpunijem pregledu HR ilustratora. Mi im držimo fige da im to tada i pođe za rukom.  

Naslovna je ilustracija djelo Srđane Modrinić BooBoo za FILMSKI.oFFline