Žene u povijesti umjetnosti

Pariški Montmarte mjesto je koje je inspiriralo mnoge velike umjetnike, no krajem 19. stoljeća bila je to siromašna četvrt u koju srednja klasa nije ni zalazila. U doba kada se poziranje smatralo skoro pa prostitucijom, 15-godišnja Suzanne Valadon probijala se kroz siromaštvo Montmartrea radeći kao model za Renoira i Tolouse-Lautreca. Nije imala slikarsku naobrazbu, no promatrajući ih kako rade i sama je počela slikati, što se tada za žene smatralo nečuvenim, čak pomalo i drskim. S vremenom je postala jedna od najpoznatijih francuskih slikarica, a priča o njezinom životu dio je dokumentarnog filma "Žene u povijesti umjetnosti", čiji je prvi dio nedavno prikazan u kinu Tuškanac u sklopu Vox Feminae festivala.

Film austrijske redateljice Susanne Radelhof u originalu nosi naziv "Lost Women Art" i pokušava odgovoriti na pitanje zašto povijest umjetnosti pamti samo muškarce, odnosno zašto je mnoge velike ženske umjetnice jednostavno - pokopala. Trenutačno se u stalnim postavima muzeja diljem svijeta nalazi svega pet posto radova umjetnica, dok su nebrojena djela skrivena u skladištima i depoima.

Uz već spomenutu Valadon, u filmu se spominje i veliko ime francuskog impresionizma Berthe Morisot, te njemačke slikarice Julie Wolfthorn i Helene Funke. Na prijelazu 19. u 20. stoljeće žene u Njemačkoj nisu imale pristup redovnim umjetničkim školama, već su se školovale na tzv. ženskim akademijama, a posprdno su ih nazivali Malweiber, odn. djevojčure s kistovima. "Imati kćer koja želi postati slikarica bilo je gotovo kao da imate kćer koja želi postati prostitutka", slikovito je opisao tadašnje stanje svijesti nećak Helene Funke i njezin kasniji biograf. Žensko bavljenje slikanjem smatralo se "hobijem", dok je za muškarca to bio "stvaran posao", a čak i kod žena koje bi nadvladale takve podjele smatralo se da se moraju odreći svojih umjetničkih ambicija u korist braka i roditeljstva.

Ovih problema u svom se glasovitom eseju iz 1971. godine pod nazivom "Zašto nije bilo velikih umjetnica?" dotakla i Linda Nochlin. Esej američke povjesničarke umjetnosti objavljen u časopisu ARTnews smatra se jednim od najvažnijih radova feminističke povijesti umjetnosti, a njime je Nochlin nastojala pokazati kako su umjetnice bile sputane institucionalnim ograničenjima i društvenim predrasudama. Uz već spomenutu nemogućnost školovanja, drugi ključan razlog isključivo muškog narativa u povijesti umjetnosti bio je, prema Nochlin, taj što je ženama je sve do kraja 19 stoljeća bilo zabranjeno gledati i slikati nage muške aktove, što se smatra esencijalnom vježbom za svakog mladog umjetnika. Žene nisu mogle slikati ni ženske nage modele, jer su oni bili zabranjeni u gotovo svim javnim umjetničkim školama sve do 1850. godine, pa čak i kasnije. Biti lišen ove vrste vježbe značilo je biti lišen mogućnosti stvaranja velikih umjetničkih djela, pa su se žene okretale sporednim poljima: portretu, žanru, pejzažima ili mrtvoj prirodi. Ženama, pa tako i slikaricama, u to doba bilo je zabranjeno izlaziti u javnost bez pratnje pa je i to bio razlog što su bile tematski ograničene u stvaranju.

No, to nije bilo slučaj u Rusiji, pa me prilično začudilo da se u filmu u kontekstu zaboravljenih žena spominje i Natalija Gončarova, predvodnica ruske avangarde. Ako smo o ikome učili na predavanjima iz apstraktne umjetnosti koju sam kao izborni kolegij krajem 90-ih slušala kod profesora Makovića, bile su to Natalija Gončarova i njezine kolegice Aleksandra Ekster, Ljubov Popova, Olga Rozanova, Varvara Stepanova i Nadežda Udaltsova, koje su nazivali i Amazonkama avangarde. 

U Rusiji je umjetničko obrazovanje i prije revolucije bilo na vrlo visokom nivou, a umjetnici iz cijele Europe izlagali su na izložbama po ruskim gradovima. Avangardni umjetnici predstavljali su srž intelektualaca koji su željeli raskid s klasičnim tradicijama i nisu se libili provocirati malograđanski duh. Prva avangarda koja je raskinula sa starom tradicijom bio je neoprimitivizam, čiji je predvodnik bio Mihail Larionov, a svoje motive posuđivao je iz slikarstva ruskih ikona i ruskog folklora. Njegova supruga Natalija Gončarova također djeluje pod utjecajem folklora, a njena najpoznatija slika iz tog razdoblja prikazuje robusne zemljoradnike. Zanimljivo je da su i rani radovi Kazimira Maljeviča bili pod utjecajem Natalije Gončarove, a svakako valja spomenuti i remek-djelo ruskog kubizma, sliku "Kuhinja" Nadežde Udaltsove. Među avangardnim umjetnicima bilo je i mnogo ženskih umjetnica, što u to doba nije bilo slučaj u Europi - naime, kao posljedica revolucije i ideje jednakopravnosti spolova, slikaricama ruske avangarde bilo je omogućeno izlaganje uz bok njihovim muškim kolegama, a one su nerijetko bile i supruge glavnih protagonista avangarde, te su zajedno s njima sudjelovale i u kulturnoj politici. U bečkom Kunstoforumu 2015. godine održana je i velika izložba posvećene upravo umjetničkim parovima ruske avangarde.

Ništa manje poznati umjetnički parovi nisu bili Picasso i Dora Maar, Jackson Pollock i Lee Krasner ili pak Josef i Anni Albers, čiju smo izložbu "Putovanje kroz slijepo iskustvo" u siječnju 2019. imali priliku vidjeti u MSU. Supružnici Albers bili su profesori i umjetnici Bauhausa, a iako je Bauhaus bila napredna škola, žene se usmjeravalo da idu na tekstil, ne i na slikarstvo ili kiparstvo. Anni Albers se bunila, nije htjela studirati tekstil, no na kraju je zavoljela linije i tkanja i pronašavši inspiraciju kod svog učitelja Paula Kleea, počela je na tkanine primjenjivati njegovo učenje o bojama i geometrijsku kompoziciju. "Kad nastane neki rad s nitima, to se smatra obrtom, a kad nastane rad na papiru, to se smatra umjetnošću", govorila bi Albers, koja se cijeloga života borila protiv takve percepcije umjentičkih djela. Albersovi nisu bili jedini umjetnički par na Bauhausu - tu su bili i fotografkinja Gertrud i arhitekt Alfred Arndt, u radu škole sudjelovala je i Lily Reich, partnerica Miesa van der Rohea, a mnoge fotografije koje je snimila Lucia Moholy dugo su nepravedno bile atribuirane njezinu suprugu Lászlu Moholy-Nagyju ili pak Walteru Gropiusu.

Sasvim druga priča ona je Šveđanke Hilme af Klint koja svoje prve apstraktne slike velikih formata slika 1906. godine, punih pet godina prije Kandinskog koji se smatra začetnikom apstrakcije. Švedska je po tom pitanju bila naprednija od Njemačke, Francuske ili Italije, pa je af Klint studirala na umjetničkoj akademiji zajedno s muškarcima, a inspiracija su joj bile duhovne i teozofske teorije. Ukupno je naslikala preko 13000 apstraktnih slika, no nije htjela da se njezina djela prikazuju 20 godina nakon njezine smrti. Umrla je 1944., a kada je 20 godina kasnije njezina obitelj željela darovati njena djela Muzeju moderne umjetnosti u Stockholmu, odbijeni su i zapravo su posvuda nailazili na otpor. Naime, apstrakcija je bila zaokružena, kanon uspostavljen i nije bilo razloga revidirati priču. Kada je 2012. u MoMA-i bila prikazana izložba pionira apstrakcije, o Hilmi af Klint nije bilo ni riječi, što je ispravljeno tek 2013. velikom retrospektivom u Stockholmu te izložbom u Guggenheim muzeju u New Yorku pet godina kasnije, koju je vidjelo više od 600 tisuća posjetitelja i koja je bila najposjećenija izložba u povijesti tog muzeja.