ScaredSacred jedini nagrađeni
Od dokumentaraca na Toronto International FF nagrađen je samo 'ScaredSacred' dobivši 'special citation' od žirija. Malo? Nije a evo i zašto...
U Torontu se održava jedan od najvećih svjetskih festivala dokumentarnog filma HotDocs, pa je logično da su Kanađani željni igranih filmova, pogotovo kada program s udjelom od 80% ispunjavaju premijere. A ako uzmete u obzir i da je glavnu nagradu dobio 'Hotel Rwanda' Terryja Georgea, snimljen po istinitom događaja (genocidu iz 1994. godine, zbog kojeg je Haag bio sud za bivšu Jugu i Ruandu), jasno je da u Torontu vole istinite priče.
Kad smo već kod Ruande, kojoj je cijeli svijet na čelu sa SAD-om okrenuo leđa (mi nismo ništa mogli, i kod nas je bio rat) spomenimo i dokumentarac 'Shake Hands with the Devil' redatelja Petera Raymonta, koji prati kanadskog generala Romea Dallairea koji je zapovijedao UN-ovim mirovnim snagama u Ruandi. Romeo se prisjeća osjećaja nemoći i izolacije nakon što od UN-a nije dobio ovlasti da krene u učinkovitu akciju, a na kocu su ga ostavili s 300 vojnika u poludjeloj zemlji.
U sceni u kojoj Clinton na 10. godišnjicu genocida dolazi kako bi se službeno ispričao jer 'nisu znali što se točno događa', gledatelj može uočiti da je Clinton točno znao što se zbivalo, a nije učinio ama baš ništa. No, još gore od Clintona prikazani su Francuzi, koji su navodno dobavljali oružje za snage Hutu vlade koja je dozvoljavala Hutu ekstremistima da ubija Tutsije; i UN, koji je opisan kao 'kriminalno neučinkovit'.
U nagrađenom dokumentarcu 'ScaredSacred' (naslovna fotka) redatelj Velcrow Ripper krenuo je na jedinstveno hodočašće po kriznim žarištima svijeta u potrazi za najmračnijim trenucima u povijesti čovječanstva. Ripper putuje po minskim poljima Kambodže, ratom uništenom Afganistanu, otrovnim pustinjama Bhopala, New Yorkom nakon 11. rujna, Bosnom, Hirošimom, Izraelom i Palestinom.
Tijekom petogodišnje odiseje otkrio je kako se ljudi mogu preobraziti iz 'preplašenih' u 'svete' – što najavljuje i naslov 'ScaredSacred'. Suočavajući se s užasima širom svijeta, Ripper prilazi onima koji su patili. I na svakom mjestu koje je posjetio pronalazi priče o opstanku, ritualima, otporu i oporavku.
Duboko u džungli Kambodže Ripper se susreće s čovjekom imena Aki Ra, koji je kao dijete bio prisiljen polagati mine za Crvene kmere. Danas Aki luta svojom uništenom domovinom i drvenim štapom svake godine nalazi tisuće mina. U Afganistanu, redatelj sreće Sufija, glazbenika kojem su Talibani zabranili ne samo da svira, nego da i sluša glazbu! Ipak, on im je uspio stati na kraj – svoju kuću je ispunio pticama pjevicama! Ove i slične dirljive priče nisu mogle promaknuti oku žirija.
Od premijerno prikazanih dokumentaraca jako je dobro prihvaćen 'Isn't This A Time!', koji govori o okupljanju grupe The Weavers, održanog u Carnegie Hallu u studenom prošle godine. Vjerojatno i stoga što su nakon filma publiku uveselili preživjeli članovi benda, odreda rođeni u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Odvirali su čak tri pjesme – nastup su otvorili s 'When The Saints Go Marching In' a završili s 'Good Night Irene', koju je cijela publika otpjevala s njima.
Pretpostavljate da su publiku u Elgin Theatreu uglavno tvorili njihovi vršnjaci. No, naizgled uštogljeni kanadski penzioneri su pokazali da znaju tulumariti – i projekcija i film popraćeni su konstantnim smijehom i pljeskom. Kako i ne bi kad su svjedočili svojevrsnom putovanju kroz vrijeme – od 1950. godine kada su imali prvi nastup i 1952. kada je bend raspušten uslijed McCarthyjevom 'lova na vještice' (ili komuniste) do 2004. u kojoj četiri 70-sometnihga uživo nastupaju.
Inače, o Weaversima je već snimljen dokumentarac – i to 1979. na prvom 'reunionu' u Carnegie Hallu. Film u kojem je zabilježen koncert zove se 'Wasn't That A Time!' Za sličnost u naslovima zaslužan je redatelj Jim Brown koji je snimao oba filma. Osim što je 'Isn't This A Time!' film snimljen u počast Weaversima i njihovom menadžeru, 84-godišnjem Haroldu Leventhalu, Brown kaže i da je 'protest protiv gotovo fašističke politike Georgea Busha'.
Film koji je izazvao najviše kontroverze zasigurno je 'Casuistry: The Art of Killing a Cat' redatelja Zeva Ashera, u kojem trojica studenata umjetnosti ubijaju mačku. Mačkoubojica Jesse Power i njegovi kompanjoni zbog toga su i uhićeni.
Riječ 'casuistry' se u većini engleskig rječnika nalazi poviše riječi 'cat', a označava metodu etičke analize koja u obzir uzima jedinstvene okolnosti pojedinačnih slučajeva. Izraz se uglavnom koristi pri objašnjavanju specifičnih presuda. Ipak, ono što su bivši vegetarijanac Jesse Power i njegovi prijatelji Anthony Wennekers i Matthew Kaczorowski napravili ne može se tolerirati.
U projekt snimanja i ubijanja mačke krenuli kako bi prosvjedovali protiv nepromišljene konzumacije životinja ubijenih u tvornicama. Nakon što su je zaklali, oderali i otkinuli joj glavu, stavili su je u frižider kako bi ju skuhali i pojeli. Zgroženi Jessejev cimer to nije mogao gledati, te je pozvao policiju, a sva trojica 'umjetnika' su priznala optužbe za okrutno postupanje s životinjama. Za one slaba želuca postoji jedna dobra vijest – iako u filmu ima šokantnih elemenata, scena klanja mačke je izostavljena.
Bilo je tu još sjajnih dokumentaraca, no o njima smo pisali u najavi dokumentaraca u Torontu, pa se ne bismo željeli ponavljati. O nekima će te još sigurno dosta pročitati na ovim stranicama, ali za sada ćete se morati zadovoljiti ovim.
Nema komentara.