Hollywood i Holokaust

Američka filmska industrija je za vrijeme rata preuzela ulogu navijačice američke i savezničke vojske. No, izostala je osuda nacističkog antisemitizma. Tek nakon svršetka rata američki su redatelji ponudili realističan, dramatičan uvid u strahote Hitlerovog 'konačnog rješenja'. 'Imaginary Witness: Hollywood and the Holocaust' ime je dokumentarca koji su bavi upravo tom problematikom – kako su se američki redatelji odnosili prema njemačkom mučenju židova prije, za vrijeme i poslije rata.

Ovaj jednoiposatni film djelo je redatelja Daniela Ankera, koji za sobom ima nagradu Emmy, kao i nominaciju za Oscara. Njegov najpoznatiji dosadašnji rad bio je dokumentarac 'Scottsboro: An American Tragedy', koji je napravio u suradnji s Barakom Goodmanom, a govori o jednoj od najnepoznatijih rasnih nepravdi u američkoj povijesti.

U film je uključeno sve – od filmova 'Confessions of a Nazi Spy' (1939) i 'The Mortal Storm' (1940), koji su nastali prije američkog uključenja u rat, preko video zapisa iz vremena rata (jer se tad baš i nije snimalo previše filmova), do potpunih portreta Holokausta sa svim pripadajućim posljedicama snimljenih tijekom pedesetih i kasnije, sve do zadnjeg desetljeća dvadesetog stoljeća, u vrijeme kada smo svjedočili poplavi filmova takve tematike. Da vas ne bi ugnjavili, spomenut ćemo samo tri najpoznatija: 'Veliki diktator' Charlieja Chaplina, 'Sofijin izbor' i 'Schinlderova lista'.

Na početku teksta nismo htjeli spominjati najveće židovske face među redateljima i producentima. No, koliko su velike shvatit ćete samo iza popisa onih koji se pojavljuju u fimu. Dakle, u glavnim ulogama 'Imaginarnog svjedoka': Gene Hackman (kao narator), Sidney Lumet, Steven Spielberg, Greg Reynolds i naše gore list Branko Lustig i drugi. 'Imaginarni svjedok' je produciran za kabelsku televizijsku postaju American Movie Classics, a premijeru je doživio na Tribeca Film Festivalu ove godine.

Kroz te filmove ponuđeno nam je seciranje načina na koji su američki filmovi oblikovali percepciju svijeta o najdestruktivnijem razdoblju ljudske povijesti. Dokumentarac je zapravo kompleksna debata o holivudskom odgovoru (koji je varirao od opscenog do direktnog) na užase nacističke Njemačke. Postavljaju se brojna intrigantna pitanja – o kompleksnom odnosu između američke popularne kulture i Holokausta, odgovornosti redatelja ekraniziranju strahota viđenih nikad prije, te o snazi kinematografije u osvrtanju na povijest i njenom oblikovanju.

Sad kad sve znate, trebalo bi izvući i nekakav zaključak. Najbolje kroz usporedbu s nama. Židovima uglavnom nitko ne osporava Holokaust – ipak ih je poginulo šest milijuna. Stoga je logično da su od pedesetih nadalje kroz filmove pokušavali svijetu prikazati istinu.

Kod nas u FNRJ, a potom i u SFRJ, kao što svi znate, snimani su pratizanski filmovi, sve u ime bratstva i jedinstva. No, dolaskom nezavisne Hrvatske, počeli su se snimati svakakve gadarije poput 'Četveroreda', u kojima su ustaše i domobrani heroji, a Boško Buha i Ivo Lola Ribar kriminalci. Naši saborski zastupnici i drugi političari potrošili su dane i godine ispravljajući povijest. Svakom razumnom čovjeku popeli su se na vrh glave, da ne kažem nečeg drugog.

Opći je zaključak da se treba okrenuti budućnosti, bez obzira je li vam djed bio ustaša, partizan ili dvostruki špijun. I zato ćete mi dopustiti pitanje – zašto to ne učine i židovi, nego nas desetljećima bombardiraju filmovima o jako mučnim stvarima? Dogodile su se (i to prije šezdeset godina) i nikad se ne ponovile. No, širenje istine o Holokaustu ne prestaje. Pa nemojmo očekivati ni da će kod nas prestati priče koje počinju: 'E, kad je moj did tamo čestresprve...'