Ljepota je u gledateljevom oku?

Doduše, i malo bolji poznavatelji svijeta dokumentaraca bi mogli ostati zabezeknuti na spomen njegova imena. Benningova je djela teško kategorizirati, a ljudi to vole. A kada nešto ne razumiju, onda to ni ne cijene. A njegov rad bi se mogao opisati kao fuzija elemenata američkog strukturalizma, narativne avangarde i eksperimentalnog dokumentarca. Ako je za vjerovati Danniju Žuveli, očigledno naše gore listu, koji je stručnjak za eksperimentalni film.

Benningov pristup narativnost se ne uklapa u povijest narativne kinematografije, baš kao ni avangarde. Nema psiholoških priča ni neobjektivističkih apstrakcija, tako da može predstavljati priličan izazov za gledatelja. Ono što svi ističu u njegovim filmovima je radikalna mirnoća koju stvaraju duuugački kadrovi fiksirane kamere. Tako da je za one koji ga baš moraju utrpati u neku ladicu to najlakše učiniti ako ga zajedno s Wellesom i Straub-Huilletom ubace među 'dugokadraše'.

Razlog zbog kojeg pišemo o Benningu nije taj što će njegova retrospektiva uskoro biti prikazana u našoj blizini (osim ako niste australski Hrvat iz okolice Brisbanea). Razlog je njegov novi film pod naslovom '13 Lakes', kao i 'Ten Skies' koji je u pripremi. No, kako se kuća ne gradi od krova, za početak ćemo vas nabrzaka upoznati s nekim njegovim ranijim radovima. Ne želimo vas udaviti, nego vam samo omogućiti da virnete u njegov uvrnuti um.

Uzmimo naprimjer 'Kalifornijsku trilogiju', koju sačinjavaju 'El Valley Centro', 'Los' i 'Sogobi'. Sva tri filma se sastoje od po 35 kadrova dugačkih po točno dvije i po minute. To se može protumačiti Benningovim fetišem na matematiku. No, razmislite o tome kako na vas djeluje dugotrajno gledanje iste slike (pod uvjetom da nemate jako tanke živce, te da imate namjeru uživati u umjetnosti). Nakon što gledate u istu sliku par minuta, možete očekivati snažan efekt, ukoliko se radi o lijepom prizoru. Formalna elegancija kompozicije postaje nadrealna što dublje ulazimo u prostor koji gledamo. Sve ovo vrijedi ukoliko vjerujete u to da je ljepotu u gledateljevom oku. Inače bi vam Benningovi filmovi mogli izgledati kao jaaako lagano listanje dosadnog albuma.

Nije James radio samo takve filmove. Da vas ne bismo puno lagali, pročitajte što je rekao u intervjuu gospodinu Žuveli. 'Trenutačno radim na trilogiji koja se vraća do 'One Way Boogie Woogie' iz 1977. Počeo sam raditi filmove s tekstom i filmom, ali sam osjetio da sam to iscrpio. Želio sam vratiti portretima mjesto, pa sam se vratio filmovima od 35 kadrova po 2.5 minute. Upravo sam dovršio rad na '13 jezera', u kojemu je svaki kadar pola nebo, pola voda.'

I što vam mi možemo još reći o tom filmu, kada je njegov autor uspio cijelu mudrost sažeti u dvije rečenice. No, nije tu kraj – tip trenutno radi na filmu 'Ten Skies' (Deset neba) i pritom koristi normalnu leću! 'Smiješno je jer zbog oblika kadra izgleda da gledate slike kroz stakleni krov automobila. Uistinu me zanimaju načini na koji nebo reagira na krajolik ispod sebe – kako oblaci izgledaju iznad planina, ravnica, šumskog požara... Postoji jedan kadar u kojemu dva bijela oblaka prekriva crni oblik koji stiže odostraga. Jako je dramatično, a radi se samo o kretanju oblaka.'

Poznajem (a vjerujem i Vi) dosta veliki broj ljudi koji bi komentirajući prethodni pasus citirali jednog našeg veleumnika: 'Pa, ovo je izjava za ludnicu!' I stvarno, da se kojim slučajem rodio na Balkanu, James bi završio na Vrapču, u sobi s zidovima obloženima spužvom. Ili na klinici za odvikavanje od droga, za koje uopće ne sumnjam da (je) konzumira(o).

Možemo mi misliti štogod hoćemo, ali ipak je njegova zadnja. Čitajte i divite se. 'Trebalo mi je pedeset godina da nebo vidim na taj način! Ja to zovem 'pronađenim slikama'. Razmišljam o svojim krajolicima kao antirarnim umjetničkim djelima – ona su antiteza rata, oblik ljepote koji uništavamo. Do 'Deset neba' je i došlo zbog toga što razmišljam o tome što je suprotno od rata.'

Naslovna fotka prikazuje Lake Okeechobee na Floridi, jedno od 13 portretiranih u Benningovom '13 Lakes'.