Kobna pucnjava u kvartu

Što mislite, tko je bio ubojica? Lokalni diler? Gangster? Član suparničke bande? Ne. Pandur? Da. Nakon toga, dokumentarac je prerastao okvire dječje igre i postao smrtno ozbiljna stvar. Stoga su Danny Howard i Terrence Fisher odlučili napraviti pravi dokumentarac, pod naslovom 'Bullets in the Hood: A Bed-Stuy Story'. (Bed-Stuy je kratica imena njihovog NY-kvarta, Bedford-Stuyvesant). Njihov kratki doc će publika moći premijerno vidjeti na Sundance Film Festivalu.

'Mislili smo da će to biti nešto što ćemo pokazivati prijateljima i obitelji, nismo ni sanjali o Sundanceu.' – izjavio je 19-godišnji Howard, snimatelj i polovica redateljskog dvojca. Druga polovica je Fisher, ujedno i narator koji je u filmu želio pokazati samodestruktivnu kulturu oružja, koja je odnijela živote osmorici njegovih prijatelja.

Na početku filma mladci demonstriraju vještinu punjenja oružja propovijedajući 'ubij ili budi ubijen' filozofiju. 'Ljudi umiru zbog nečeg stvarno glupog. Mnogi imaju oružje bez razloga.' – smatra 18-godišnji Fisher. No, nakon što pred njegovim očima policajac ubije njegovog prijatelja, 19-godišnjeg Timothyja Stansburryja, film se usredotočuje na taj događaj.

Ubojstvo se dogodilo jedne mirne siječanjske noći. Policajac Richard Neri i njegov partner patrolirali su po krovovima kuća. Stansbury, Fisher i još jedan prijatelj su odlučili preko krova brže stići do susjedne zgrade. Nerijev partner je otvorio krovni ulaz, kako bi Neri mogao proviriti i vidjeti je li kakav narkoman na krovu. I upravo je u tom trenutku naletio Stansbury, a Neri je, kako to već obično američki drotovi rade, odgovorio hicem iz pištolja.

Fisher se u filmu sjeća kotrljanja niz stepenice sa svojim smrtno ranjenim prijateljem. Slijede scene koje su postale njujorški ritual nakon upitnog ubojstva koje je počinio pandur: prijatelji i susjedi oplakuju smrt paleći svijeće, TV ekipe i novinari se natječu za što bolje izjave od uplakanih majki, a gnjevni ljudi traže pravdu. Treba li uopće naglašavati da Neri nije osuđen? Unatoč činjenici da je njegov šef za lokalnu TV postaju izjavio da 'izgleda da nije bilo opravdano pucati'.

Kao što znate, ovo nije ni prvi ni zadnji slučaj – u Americi policajci pucaju k'o sumanuti. Kod nas je situacija obratna – hrvatski plavci ne pucaju ni kad bi trebali. Stoga je jedan od njih nedavno i poginuo. Nije dobro ni jedno, ni drugo. Mada nam se čini da je naše ipak puno bolje.