Pičvajz u Park Cityju 3

Što je tu je. Publika ne bira filmove koje će otići vidjeti po žanru, nego po zanimljivosti koju očekuju od filma. Zašto su dokumentarci zanimljiviji? Ili su redateljima fikcija ideje loše, ili je stvarnost puno uzbudljivija od mašte. Ili jedno i drugo. Činjenica je i da se od medija na koji su prvotno bili isključivo orijentirani, docovi sve okreću kinima. To nam sugeriraju bogati soundtrackovi, visoka produkcija, odlična montaža, ali i neograničeno vrijeme. Tako recimo 'The Devil and Daniel Johnston' (naslovna fotka) traje čak 110 minuta, što nikako nije vrijeme kakvo bi poželio urednik programa neke TV postaje.

Što je razlog proboja dokumentaraca? Je za njihovu popularnost zaslužan Michael Moore? Ili pak HBO, kao i festivali na kojima je docova sve više? Sve više redatelja lakše pronalazi izvore financiranja koji nisu povezani s televizijom? Ili je ipak najzaslužniji prodor 'velikog brata' i ostalih oblika reality TV-a u naše živote? Čini se da bi odgovor mogao biti ovo posljednje. Uz doc spomenut u prošlom pasusu, dva jako realna filma su privukla veliku pozornost – jer su realniji od reality TV-ja. Riječ je o filmovima 'Unknown White Male' i 'Grizzly Man', a na istom tragu se nalazi i lanjski hit-doc 'Tarnation'.

E, sad kad sve znamo, vrijeme je da napišemo i nešto o spomenutim filmovima. Borba s mentalnom bolešću i njena povezanost s kreativnom genijalnošću potakla je Jeffa Feuerzeiga na snimanje 'Vraga i Daniela Johnstona', putovanja kroz život kantautora slatkog glasa, čiji je život prepunjen osobnim i poslovnim trijumfima i tragedijama. Ako slučajno ne znate, Johnston je legenda glazbene scene teksaškog glavnog grada Austina. Njegove pjesme su pune slamanja srdaca i optimizma, a u životu se borio s maničnom depresijom.

Werneru Herzogu pak nije ništa čudno uhvatiti se u koštac s gotovo luđačkim osobnim opsesijama, što je i učinio u filmu 'Grizzly Man'. Doc je fascinantna kronika života Timothyja Treadwella, koji svoj život provodi među divljim grizlijima na Aljasci. Fanatično se odbija pokoriti civilizaciji i radije filozofira o prirodnoj snazi harmonije i kaosa. Kao takav, izvrsna je tema za igrani film. No, nema šanse da bude dobar kao dokumentarac, makar ga glumio Leonardo DiCaprio. A to uopće nije nemoguće, jer je Leova produkcijska kuća otkupila prava na članak o Treadwellu objavljen u 'Vanity Fairu' (više). Jedva čekamo da vidimo Lea kako objedinjuje lik mentalno nestabilne suicidalne žrtve, egomanijaka i spiritualnog gurua koji je vidio nešto što je ostalima promaklo.

'Unknown White Male' britanskog redatelja Ruperta Murraya je također sasvim poseban doc jake vizualnosti i snažne naracije. Film govori o Dougu Bruceu, koji je doživio potpunu amneziju, te se sada nosi s novonastalom situacijom. Redatelj je poznavao Brucea i prije amnezije, a tijekom snimanja filma su se morali ponovno upoznavati, tako da je filmu o sjećanju, promjeni i prijateljstvu dodana i osobna perspektiva.

Stigli smo i do Eugenea Jareckog i njegovog dokumentarca 'Why We Fight', staloženog i trezvenog kino-eseja o vojno-industrijskom kompleksu na koji je još Ike Eisenhower upozoravao prije nego što je napustio politiku. Ike je već tada rekao da je posijano sjeme stalnog rata, te da se zvijer može nahraniti jedino prekomorskim intervencijama. A Jarecki uz pomoć Henryja Kissingera detaljno primjenjuje njegove zaključke na Iraku.

Mogli bi vam vi ovako do preksutra, u jednom pasusu predstavljati po jedan dokumentarac iz američkog ili međunarodnog programa. No, kako vam ne bismo dosadili, drugi dio pregleda dokumentaraca na Sundanceu završit ćemo filmom 'Twist Of Faith' redatelja Kirbyja Dicka, jednim od pet kandidata za doc-Oscara. Možda ste primijetili da vam jedino ovaj film nismo predstavili kada smo vas upoznavali s prednominiranima. Mi bismo to rado učinili, ali o filmu su se do nominacije i početka Sundancea mogle saznati samo najosnovniji podaci.

Film je financirao HBO, a bavi se detaljima iz života Tonyja Comesa, vatrogasca iz Toleda (u SAD-u) koji je tužio bivšeg svećenika Dennisa Graya. Jasno vam je da je jedini razlog zbog kojega se na to mogao odlučiti trauma iz djetinjstva, tj. napaljeni pop koji ga je zlostavljao. Comes sa svojim slučajem izlazi u javnost u prosincu 2002. godine, u svojoj 33. godini. Dick i producent Eddie Schmidt su proveli godinu i pol u društvu obitelji Comes. Kažu da su u razgovoru s Tonyjem i ženom mu Wendy shvatili da je priča toliko jaka da mora biti ispričana. Pokazalo se da su u pravu.

To je zasad sve. Možda nije hiperaktivno i u sukobu sa zakonom kao u prvom dijelu teksta, ali nipošto nije i manje zanimljivo. Sundance je dokumentarcima puno dao – strelovit uzlet je započeo na prošlogodišnjem festivalu, kada je festival otvoren docom 'Riding Giants'. A ako je suditi po dosadašnjem tijeku događanja, prije završnog vikenda, ova će godina, što se docova tiče, debelo nadmašiti prošlu.