Rasplesani urnebes by David LaChapelle

David LaChapelle je ime i prezime koje bi svatko trebao znati. U svakom slučaju, svatko tko o sebi misli da je informiran. Rođen 1969 u američkom Connecticutu, David LaChapelle na sebe je svrgnuo pogled javnosti, ali i manekenskih, glazbenih, filmskih i inih zvijezda ultraprepoznatljivim fotografijma i brojnim videospotovima. Vrištuće boje, bizarne i vrlo atraktivne kompozicije njegov su zaštitni znak. Pred kameru je postavio imena poput Madonne, DiCapria, Ume Thurman, Marilyn Mansona, poznate nam i nepoznate zvijezde američkog klupskog života i tko zna koga sve ne. To je što se fotki tiče; u industriji videospotova ostat će zapamćen gotovo po jednakim trenucima. Originalni spotovi i suradnja s nizom hitmejkera i chartbrejkera poput Mobya, No Doubta, Aguilere ili J-Lo.

Sve je to divno i krasno, no da nije odlučio pozabaviti se i malo dužim minutama od onih na koje je navikao u videospotovima, teško bi se probio do ovih filmskih prostora. Čovjek je snimio dokumentarističku poslasticu po imenu 'Rize'. Tlo je pripremio ranijim, uvelike kraćim, ali tematski podudarnim naslovom 'Krumped' i nikoga nije začudila prepuna dvorana na novinarskoj projekciji u Sundanceu. Gužva je bila tolika da su neke nepristojne i glasne čak i odstranjivali iz krcate dvorane. Eto, ni profići nisu ostali hladni na 'Rize'.

Više od dvije godine priprema i prikupljanja materijala završeno je i pogled na losanđeleske ulice rijetko je kada, ako ćemo vjerovati oduševljenim masama preko Velike Bare, izgledao ovako zanimljivo. Stvar je u tome da se LaChapelle pozabavio novim osobnim plesnim i stilskim izrazom škvadre iz kvarta South Central. Smišljena je nova vrsta plesa, tzv. Krumping, a ono što kod nevinog promatrača prvo budi je nevjerica. Pokreti su toliko brzi da je teško za povjerovati kako su posve stvarni. Simulirana agresija, patnja i nasilje u plesačkoj interakciji razoružavajuće portretizira ono najbitnije: background iz kojeg ples potječe i na kraju krajeva, život plesača u asfaltnom, postindustrijskom (ne gradu već) getu.

Svjedoci, ali i znalci, kažu kako je razlog takvog uspjeha 'Rizea' osim autentičnosti tematike i sposobnost Davida LaChapellea da prepozna bitne trenutke. U kaosu brzog plesa, kažu oni, većina bi se filmaša izgubila. S velikim iskustvom rada na glazbenoj sceni LaChapelle uspješno čita plesače. Shvaća njihovu komunikaciju pokretom i, što je za gledatelja najvažnije, snima upravo ono bitno. Pozitivac kakav već jest (pogledajte samo njegove fotke) cijelu tu priču o novoj urbanoj kuturi plesa iznosi na, pogađate, vrlo pozitivan način. Usporedbe nisu izostale, a najčešće se spominje film 'Paris Is Burning' (1991) Jennie Livingston. Potonji naslov također se bavi plesačima, ali s East Coasta, njujorškog Harlema.

Njegov rad prepoznali su i distributeri pa je tako potpisan i ugovor pomoću kojeg će 'Rize' doprijeti do šireg gledateljstva. Lions Gate je kuća koja je dala ponudu koja se ne odbija. Ako će biti sreće možda 'Rize' dopluta i do naših prostora. Iskreno, za takvo što više nade polažemo u pokoji od brojnih festivala nego trome nam i nemaštovite televizije.