Igra za prave igrače

Svi kvadriplegičari nisu jednako hendikepirani i to je intergralni dio strategije ragbija u kolicima. Službeni procjenjivači igračima dodjeljuju koeficijente, s obzirom na to koje funkcije rukom još mogu obavljati. Najhendikepiraniji, koji ne mogu koristiti bicepse ili tricepse mogu dobiti i do 0.5, dok oni koji ne mogu najbolje kontrolirati prste dobijaju i do 3.5. Svaka od četveročlanih ragbijaških ekipa ne smije imati zbroj veći od osam.

Jasno vam je kakve su posljedice ovog pravila – ako želite u timu dva igrača koja solidno funkcioniraju, morate imati i dva s drugog kraja spektra. Neke ekipe stoga pokušavaju steći nepoštenu prednost pretvarajući se da su im neki članovi hendikepiraniji nego što uistinu jesu. 'To se zove punjenje vreća pijeskom (sandbagging).' – objašnjava Scott Hogsett, igrač kluba Phoenix Heat s koeficijentom 1.0. Prije procjene igrači mogu u kolicima preći nekoliko kilometara prije procjene, kako bi izgledali lošije od stvarnosti. No, prave procjenjivače ne možete zavarati.

Ako se zgroženi pitate 'koji je nama .urac, zar oni ne pišu o filmu', znajte da je ovo tekst o filmu 'Murderball' redateljskog dua Henry Alex Rubin i Dana Adam Shapiro, koji je na Sundanceu dobio nagradu publiku. Kao što pretpostavljate, naslov filma je ujedno i nadimak ovog sporta. Koji, iako za hendikepirane, nipošto nije za krhke momke.

Na treningu se igrači u kolicima zaletavaju u svoje suigrače. Sudari proizvode grozne zvukove koji u želucima osjetljivih gledatelja satima mogu uzrokovati kaos. Pravila igre su jednostavna, slična onima u ragbiju. Utakmica je podijeljena na četvrtine od osam minuta tijekom kojih igrači na košarkaškom terenu vode odbojkašku loptu i driblaju, ne bi li postigli gol. A gol se pstiže tako da (s dva kotača i loptom) prijeđu gol označen narančastom bojom.

Kolica su također posebno dizajnirana – kotači su nakošeni, a neka (koja koriste nosači lopte) su ograđena metalnim dodacima, tako da ostavljaju točno toliko prostora koliko je nužno kako bi mogli okretati kotače. Kolica obrambenih igrača imaju šiljke na dijelu na kojem su im noge, a njima ciljaju na kotače protivničkih igrača, u nadi da će ih onesposobiti za nastavak igre. Kako su im mišići nefunkcionalni, često se događa da se igrači prevrnu. No, to često nije dovoljno da bi se prekinula igra.

'Kada ljudi pomisle na kvadriplegičara sjete se Christophera Reevea.' (pokoj mu duši) – rekao je  Hogsett, osvrnuvši se na preminulog glumca koji se nije mogao micati od vrata naniže. 'No, on nije dobar primjer igrača ragbija.' Igrači 'murderballa' stvaraju dijametralno suprotnu sliku o hendikepiranim osobama i razbijaju stereotipe.

Uz Hogsetta, glavni junak je i njegov suigrač Andy Cohn (s koeficijentom 2.0). Njih dvojica su zajedno nastupili za SAD na Paralimpijadi u Ateni i bili sretni da ljudi pokazuju imalo poštovanja za njihov sport. Ovako ih smatraju potpuno opskurnima, iako se bave službenim olimpijskim sportom. 'Paraolimpijada je emitirana u cijelom svijetu, osim u SAD-u' – buni se Hogsett.

Možda vam se i dalje čini da je ovaj sport brutalan. No, zamislite kako je čovjeku koji se bavio sportom, te je u recimo prometnoj nesreći, postao invalid. Njemu je bavljenje 'murderballom' najveća sreća u životu. Tjelesno hendikepirani imaju sva prava kao i zdravi ljudi. Pa, ako nabildane praznoglave budale mogu igrati ragbi ili američki nogomet (i pritom biti najveće face na koledžu), ne postoji nijedan razlog zašto to ne bi mogli učiniti i invalidi. Toliko licemjerni uistinu ne bismo smjeli biti.