Zašto se borimo?

Nakon što je otišao s funkcije predsjednika Sjedinjenih Država, popularni Ike je Ameriku i svijet upozorio na 'vojni industrijski kompleks', predviđajući budućnost koja nam se događa zadnjih nekoliko desetljeća. Današnji svijet, na čelu sa svjetskim policajcem, SAD-om, je poligon interesa politike, korporacija i ponajviše američkog Ministarstva 'obrane'. A fraza o spomenutom kompleksu se toliko izlizala da je izgubila pravo značenje.

Jednoiposatni dokumentarac 'Why We Fight' scenarista i redatelja Eugenea Jareckog počinje generalovim oproštajnim govorom u kojem Ike spominje 'pogubne posljedice' stvaranje trajne vojne industrije. Potom kreće u potpunu frontalnu autopsiju fenomena u kojem su ljudi postali pijuni Pentagona. Istražujući krajolik polustoljetnih vojnih avantura i misija iz noćnih mora (od Koreje preko Vijetnama do Iraka), Jarecki se pita kako (i otkriva zašto) je država, kojoj su naizgled bitni ljudi, postala sustav čiji opstanak zavisi o konstantnom ratu. Tužna je činjenica da kompleks ne samo profitira iz rata, nego postaje i sila koja stvara nove ratove.

Jarecki, čiji je prethodni film 'The Trials of Henry Kissinger' pružio jedinstven uvid u život bivšeg državnog tajnika (i dobio nagradu Amnesty Internationala), je film mogao dovršiti i prije predsjedničkih izbora i pridružiti se Michaelu Mooreu u pokušaju rušenja Busha. No, to nije želio učiniti iz jednostavnog razloga što nije važno tko je na vlasti, sve dok sustav i dalje traži nove 'mirovne' misije, u kojima je u prvom planu profit, dok politika nije bitna.

Redatelj je pred mikrofon 'priveo' Eisenhowerovog sina Johna i unuku Susan, a u razgovoru s njima je podcrtana zabrinutost zbog situacije na koju je upozoravao otac i djed. Kako bi se čuo i stav druge strane političkog spektra, riječ je dobio i senator John McCain, koji je primijetio da je 'kompleks toliko prisutan da je postao nevidljiv'. Svoje stavove su izrakli i William Kristol, šef neokonzervatinvog Projekta za novo američko stoljeće i arhitekt američke vanjske politike, Chalmers Johnson, bivši operativac CIA-e i kritičar trenutačnog razvoja istuacije, te Richard Perle, bivši savjetnik Busheve administracije.

Jarecki je naučio kako pusiti materijal da govori za sebe, pa tako pušta Perlea da jednostavno objašnjava da je napad iz 'predostrožnosti' način da se obranite da vas ne napadnu. Što zvuči prilično priglupo. Riječ je dobio i pisac Gore Vidal, koji kaže da USA znači United States of Amnesia, gdje se sve zaboravi do ponedjeljka ujutro.

Kako ne biste pomislili da je cijeli doc sastavljen od izjava, moramo spomenuti da je Jarecki u film (čiji je ime 'posudio' od jednog od propagandnih filmova Franka Capre snimljenih za vrijeme 2. svjetskog rata) uvrsio i dvije osobne priče. Prvu priča Wilton Sekzer, umirovljeni njujorški plavac koji je u napadu od 11. rujna izgubio sina i pokrenuo peticiju da se ime njegovog sina nađe na jednoj od bombi koje će biti bačene na Irak. Kada je Bush priznao da Irak nema veze s terorističkim napadima, Sekzer osjeća da je 'vlada iskoristila njegov osjećaj domoljublja'.

Iz svega ovoga možemo zaključiti da se konačno pojavio netko dovoljno hrabar da Amerikancima otkrije pravu istinu o namjerama američke vlade i uzrocima zbog kojih njihovi sinovi ginu u Iraku. Jedini problem je što će ovaj film vidjeti tek nekoliko desetaka tisuća od 280 milijuna Amerikanaca. I što će roditelji biti ponosni na sinove koji se odlaze boriti u neku daleku zemlju, jer ipak odlaze zbog plemenitih ciljeva, kako bi tamošnjem življu pokazali čari demokracije.

U međuvremenu, film je na Sundanceu podigao dosta prašine i otišao kući s American Documentary Grand Jury nagradom

interview s redateljem