Genocid u Ruandi

'Genocid se može dogoditi svugdje. To nije afrički fenomen. Moramo uspostaviti globalni nadzor. I nikad se više ne smijemo sramiti dokaza.' Ove četiri rečenice izašle su iz usta američkog predsjednika Billa Clintona 1998. godine. Nekoliko godina nakon što ih je izrekao, zatražio je oprost i obećao da se tako nešto 'više nikad neće dogoditi'. No, ako ste dužnosnik u američkoj administraciji, čini vam se da je sve bilo u redu, točnije u skladu s nacionalnim interesima.

S obzirom da vam zasada još ništa nije jasno, krećemo u objašnjenje. General pukovnik Roméo Dallaire bio je u Ruandi za vrijeme genocida, od kolovoza 1993. do rujna 1994. godine, i to kao vođa UN-ove mirovne misije UNAMIR. O tome je napisao i memoare 'Shake Hands With the Devil' objavljene 2003. godine. U memoarima preuzima dio krivnje za pokolj, koji je rezultirao s više od 800 tisuća mrtvih, na sebe i svoje snage. Glavni grad Kigali bio je prekriven leševima, dok je rijeka Kagera sto dana tekla u svim crvenim nijansama.

Svoju knjigu je nazvao 'pričom o izdaji, padu, naivnosti, mržnji, genocidu, ratu, nehumanosti i zlu'. Dallaire je bio tragični svjedok povijesti – ne samo zbog onoga što je vidio, nego i stoga što je točno predvidio tijek događanja. A ništa nije mogao učiniti, jer UN u sukobima ne zauzima strane. Sjećate li se kako ih nismo voljeli ni dok su bili tu, jer se nisu s nama htjeli boriti protiv četnika?

Dallaire je svoje oštre kritike međunarodnoj zajednici (zbog toga što nije intervenirala) počeo sipati odmah nakon povratka iz Afrike, a o svemu je govorio i pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Ruandi u Haagu. (Njihov sud se zove ICTR, a 'naš' ICTY). Zbog toga i nije bio previše popularan u vladajućim krugovima, pa je 2000. godine bio prisiljen napustiti kanadsku vojsku.

E, sad kad znate osnovne stvari možemo preći na dokumentarac, koji se čudna li čuda zove 'Shake Hands With the Devil', baš kao i knjiga po kojoj je napisan. Premijerno je prikazan na festivalu u Torontu, a potom i na Sundanceu, pa jasno je da je privukao veliku medijsku pozornost.

Doc je režirao Peter Raymont i većim dijelom se oslanja na Dallaireove riječi, kojima je film prožet od početka (govora mržnje na lokalnom RTML radiju) do brutalnog vrhunca krvavog napada Hutua na Tustije na proljeće 1994. Raymont je pratio Dallaire i prilikom povratka u Ruandu, gdje je otišao 2004. godine, na obilježavanje desetogodišnjice tragedije. Sve to je popraćeno arhivskim snimkama scena smrti i destrukcije, ali i svježima, na kojima su ljudi prošarani ožiljcima od mačeta, šrapnela i metaka.

S obzirom na temu kojom se bavi, u ovom tekstu moramo spomenuti i druge filmove srodne tematike. Prvi od njih je igrani film 'Hotel Rwanda', koji je ove godine bio nominiran za Oscara, o kojemu smo već opširnije pisali. Film govori o istinitom događaju i 1200 sretnika koji su se spasili sakrivši se u hotel. Neosporna je činjenica da je zahvaljujući tom filmu problem Ruande došao do šire publike, ali mnogi mu zamjeraju da je preblag i da trivijalizira muke tamošnjih ljudi.

Na drugoj strani spektra su još dva jednosatna doca francuske redateljice Anne Aghion, do kojih je sigurno malo teže doći nego do spomenutoga. Osim ako na njih naletite na festivalima. U prvom, 'Gacaca: Living Together Again in Rwanda?' nas uvlači duboko u društvene odnose jednog sela u post-genocidnoj Ruandi. Pitanje postavljeno u naslovu provlači se kroz cijeli film, a Aghion skeptično prati i osnivanje građanskih sudova. Drugi, 'In Rwanda We Say... The Family That Does Not Speak Dies' prati povratak oslobođenog zatvorenika i njegov pokušaj reasimilacije životu u selu.

Sve u svemu, broj filmova koji se bave genocidom u Ruandi sve je veći. Za razliku od Hrvatske, gdje filmove snimamo jedino mi sami o nama samima, tamo to čine stranci. Pokušavaju dokučiti istinu. A ako nas pitate, čini nam se da su za tu namjenu najpodobniji dokumentarci.

službena stranica doca