Naš brand je kriza

Dok čekamo da Silverdocs krene s novim dokumentarnim valom, uzeli smo si za pravo potanko predstaviti pokoji od naslova. Razlog ove lamentacije je navodno odličan dokumentarac Rachel Boynton 'Our Brand Is Crisis' koji je već prikazan na nekoliko festivala diljem SAD-a. Ako ćemo vjerovati izvorima poput Yahooa i Rotten Tomatoesa, želja redateljice je sasvim jasna – pokazati naličje političkih kampanja te razotkriti besramnu činjenicu – iako se svi političari tijekom kampanje furaju na 'dobar sam i pošten' spiku, ustvari su krvavi ispod kože i iskreno žedno vlasti.

Amerikanci su tu da ih podrže, posebno ako to ide u prilog interesima SAD-a. Ništa novo, već smo znali, mislite si vi, no Boytonica ipak ide mnogo dublje od toga. Slijedeći članove konzalting tvrtke Greenberg Carville Shrum (GCS) u Boliviju, gdje je ista pozvana da pripomogne u president kandidaturi kontroverznog stričeka Gonzala Sancheza de Lozade, redateljica plastično prikazuje što sve čini dobru kampanju. Fokus grupe, marketing, strategija, agresivni oglasi, lobiranje – James Carville (naslovna), Stan Greenberg i Jeremy Rosner, upotrebljavaju sve moguće trikove ne bi li Lozada (koji je u narodu poznat kao Goni) pustio svoje pipke na što veći broj građana.

Nije im bitna činjenica da nije kvalificiran za vođenje zemlje (jer je u prošlom mandatu sve uprskao), kao ni početne brojke koje govore o njegovoj nepopularnosti. Goni, naime, nije od nikakvih progresivnih političara kojima je na umu jedino napredak; štoviše, privilegiran je pripadnik više klase, sklon muljanju i sukobima, pa se tijekom filma postavlja opravdano pitanje zbog čega Greenberg Carville Shrum uopće žele raditi za nekog poput njega. Odgovor je tipičan: globalizacija, lakoća manipulacije iliti rječju – američka politika.

Posebno zanimljiv dio dokumentarca je činjenica da je Boyntonova imala pristup ljudima iz GCS kompanije, a da su ovi pritom bili prilično direktni – boli ih briga što je Goni loš čovjek, njihov je jedini cilj da postane predsjednik. Od zaista potresnih scena između kojih se može povući paralela sa situacijom u gotovo svakoj zemlji, najupečatljivija je ona gdje Carville otvoreno priznaje da nema pojma o unutarnjem stanju Bolivije, niti o potrebama ljudi, no ipak savjetuje jer ga ljudi zbog reputacije slušaju (?!?!).

Dobra strana dokumentarca je prema Yahoo-u i izvrsna montaža, koja samo daje na napetosti i dramatičnosti cijele priče, dok je najšokantniji popis od pedesetak zemalja gdje Greenberg Carville Shrum ima svoje klijente.