Pingvinski marš
Iznenađenje na svjetskim blagajnama je skromni francuski doc u režiji Luca Jacqueta – procjenjuje se da bi mogao biti 4. najgledaniji svih vremena.
Nakon što su filmadžije izmislili i živo i mrtvo, bilo je vrijeme za povratak prirodi. 'March of the Penguins' svoj filmski život i mnoge poklonike duguje premijeri na ovogodišnjem Sundanceu, no činjenica koja iznenađuje jest cifra – film je u prva četiri tjedna prikazivanja u SAD-u zgrnuo više od 12 milijuna dolara. Čelnici Warner Independent Picturesa (zadužen za distribuciju) voljeli bi još malo omastiti brk, tako da predviđaju da film ima potencijala za približavanje dvadesetici koju je još 2002. postavio Michael Moore s 'Bowling for Columbine'.
U čemu je ovaj naslov poseban? Za početak, Luc Jacquet i njegova četveročlana ekipa proveli su punih 14 mjeseca na Antartici, prateći pingvine, njihove rituale, navike i zajednice. U središtu priče je pingvinska migracija (od veljače do veljače), putovanje iz njihovih ljetnih hranidbenih staništa u zimska koja su im najpogodnija za parenje. NY Times navodi da je pri gledanju gotovo pa nemoguće izbjeći iskonski osjećaj divljenja – iako ove životinje zbog svoje biologije već milijunima godina čine istu stvar, svjetski kritičari raznježeno izvješćuju da su hrabrost i nevjerojatna izdržljivost emocije koje prenose.
Film, prema Hollywood Reporteru, unatoč surovom dokumentarizmu ispada prilično sentimentalan, što dobro oslikava i teaser: 'I na najoštrijem mjestu na svijetu ljubav pronalazi svoj put'. Što se i drugo može reći uz slike muškog pingvina koji, iako nije jeo puna dva mjeseca, a vjetar puše više od 100 km/h, kilometrima jaje svoje ženke fura na nogama, sve da se ne bi smrzlo.
Blagoglagoljenju nema kraja, posebno zbog činjenice da se vrlo lako pronalazi ljudska veza – pingvini su, naime, monogamni cijele jedne sezone, čak i kad su mama i tata pingu udaljeni mjesecima jer jedan od njih putuje natrag do mora ne bi li pronašao hranu. Dok jedan teškom mukom odlazi po hranu, za što mu je ponekad potrebno punih mjesec dana, drugi roditelj ostaje s mladunčetom i sam gladuje da bi beba preživjela.
Uz injekciju emocija, posebne hvale idu na račun kamere i brojnih, fantastičnih close-upova. Za naraciju američke verzije pobrinuo se Morgan Freeman, dok je za onu originalnu francusku Jacquet unajmio poznate glumce koji su 'likovima' davali glasove a za glazbenu kulisu koristio francuski pop. Svjetski se kritičari slažu da je puno bolja ova američka verzija – publika se lakše identificira, a sve apstraktno je prepušteno mašti svakog pojedinca.
službeni site filma
U čemu je ovaj naslov poseban? Za početak, Luc Jacquet i njegova četveročlana ekipa proveli su punih 14 mjeseca na Antartici, prateći pingvine, njihove rituale, navike i zajednice. U središtu priče je pingvinska migracija (od veljače do veljače), putovanje iz njihovih ljetnih hranidbenih staništa u zimska koja su im najpogodnija za parenje. NY Times navodi da je pri gledanju gotovo pa nemoguće izbjeći iskonski osjećaj divljenja – iako ove životinje zbog svoje biologije već milijunima godina čine istu stvar, svjetski kritičari raznježeno izvješćuju da su hrabrost i nevjerojatna izdržljivost emocije koje prenose.
Film, prema Hollywood Reporteru, unatoč surovom dokumentarizmu ispada prilično sentimentalan, što dobro oslikava i teaser: 'I na najoštrijem mjestu na svijetu ljubav pronalazi svoj put'. Što se i drugo može reći uz slike muškog pingvina koji, iako nije jeo puna dva mjeseca, a vjetar puše više od 100 km/h, kilometrima jaje svoje ženke fura na nogama, sve da se ne bi smrzlo.
Blagoglagoljenju nema kraja, posebno zbog činjenice da se vrlo lako pronalazi ljudska veza – pingvini su, naime, monogamni cijele jedne sezone, čak i kad su mama i tata pingu udaljeni mjesecima jer jedan od njih putuje natrag do mora ne bi li pronašao hranu. Dok jedan teškom mukom odlazi po hranu, za što mu je ponekad potrebno punih mjesec dana, drugi roditelj ostaje s mladunčetom i sam gladuje da bi beba preživjela.
Uz injekciju emocija, posebne hvale idu na račun kamere i brojnih, fantastičnih close-upova. Za naraciju američke verzije pobrinuo se Morgan Freeman, dok je za onu originalnu francusku Jacquet unajmio poznate glumce koji su 'likovima' davali glasove a za glazbenu kulisu koristio francuski pop. Svjetski se kritičari slažu da je puno bolja ova američka verzija – publika se lakše identificira, a sve apstraktno je prepušteno mašti svakog pojedinca.
službeni site filma
Nema komentara.