INTERVIEW Nenad Puhovski

Uvijek je ugodno popričati s gospodinom Nenadom Puhovskim, a ako je i donositelj dobrih vijesti, kao što je to bilo ovaj put, od cijele priče svi profitiramo. S direktorom i osnivačem nezavisne producentske kuće FACTUM, umjetničkim direktorom ZagrebDoxa, međunarodnog festivala dokumentarnih filmova, ali i autorom filma 'Lora: Svjedočanstva', popričali smo nakon povratka iz Amsterdama, gdje se na zalazu studenoga i početkom prosinca, točnije od 23.11. do 03.12., održala IDFA, najveći festival dokumentarnog filma na svijetu.

U svjetlu nadolazećeg, drugog izdanja ZagrebDoxa (20. do 26. veljače 2006.) jasno vam je da su teme bile 'vruće'. Kako je bilo u dokumentarnoj Meki, što nas čeka na našem dokumentarnom hodočašću, pokoja obavezna edukativna na temu javne televizije i njenog dokumentarnog programa te kao se razriješila već godinu dana aktualna saga o prikazivanju ili neprikazivanju filma 'Lora: Svjedočanstva' na HTV-u, neke su niti oko kojih se isplela priča.

Imali ste nekoliko dobrih razloga za posjet Amsterdamu, otkrijte nam o čemu se radi, redoslijed ostavljam vama na izbor.

Prvi je razlog taj što je 'Lora: Svjedočanstva' bila prikazana u sekciji 'Reflecting Images', što mi je velika čast jer se u sklopu nje prikazuju najbolji filmovi protekle godine koji su već prije bili prikazivani pa ne mogu uvršteni u konkurenciju, gdje se prikazuju premijerni filmovi, ili zbog nekih drugih razloga zbog kojih festival smatra da bi ih trebalo prikazati. U svakom slučaju, velika čast je imati film na IDFA-i jer se radi o najvećem i najvažnijem festivalu dokumentarnih filmova na svijetu, a drago mi je da 'Lora' ima puno bolji međunarodni život no što sam mislio. Drugi je razlog moje posjete i to što sam bio predsjednik žirija IDFA-e za kategoriju pod imenom 'First Appearance' u kojoj se dodjeljuje nagrada za najbolji prvi film mladih autora na IDFA-i. Treći razlog je taj što sam imao i sastanke EDN-a, krovne udruge europskih dokumentarista, a tu je i posao selekcije filmova za predstojeći ZagrebDox. Jedan od razloga što smo festival tempirali u veljači je taj što smo na taj način u mogućnosti u Hrvatsku dovesti neke od ponajboljih novih dokumentarnih filmova koji se premijerno prikažu na IDFA-i. Dakle, radilo se o vrlo napetih, uspješnih i zanimljivih desetak dana. Malo spavanja i puno uživanja.

Kako je protekla IDFA, da li se na tako velikom festivalu može govoriti o nekoj posebno zastupljenoj tematici, odnosno, da li je direktorica odlučila ove godine skrenuti pažnju na neki poseban 'problem'?

IDFA je, prije svega, određena osobom direktorice festivala, Ally Derks, osobom koja taj posao radi osamnaest godina. Ona s jedne strane jako preferira filmove koji se bave političkim, socijalnim temama, rodnim, etničkim slobodama, međutim uvijek ima odstup prema vrlo ekskluzivnim i vrlo estetiziranim filmovima, što jako volim kod nje. Festival je baš ove godine, nakon osamnaest izdanja, proslavio i svog milijuntog posjetitelja, dakle, ogroman je to festival na kojem se zaista svašta može pogledati, ali ove godine novost je bila nova natjecateljska kategorija za kratke dokumentarce do pola sata trajanja, potom retrospektiva NFTS-a, britanske škole koja je dala Kim Longinotto, Nicka Broomfielda i cijeli niz drugih izuzetnih autora dokumentaraca. No, festival se često procjenjuje prema filmu koji otvara festival, ove godine je to bio film 'Sisters in Law' spomenute Kim Longinotto. Jako dobar film, možda ne njen najbolji, govori o dvije Afrikanke koje prakticiraju pravo, jedna je sutkinja, druga je tužiteljica. Kao i u većini filmova Kim Longinotto, radi se o ženskim temama, no ona to radi na jedan izuzetan način tako da ta jedna moguća feministička crta zapravo postaje, prije svega, borba za ljudska prava. Film je pobrao ogromni aplauz i nagradu publike.

Novost je bila i tema nazvana 'Green Screen', koja je ne bavi toliko ekologijom, koliko odnosom čovjeka prema hrani i prehrani. Izdvojio bih dva izuzetno zanimljiva filma, za koja se nadam da ćemo ih vidjeti oba na ZagrebDoxu, austrijski film 'Kruh naš svagdašnji' ili 'Our Daily Bread' Nikolausa Geyrhaltera, rađen u maniri klasičnog dokumentarca, bez ijedne riječi, samo prati način na koji se danas procesuira hrana, bilo biljnog, bilo životinjskog podrijetla. Jedan zastrašujući prikaz svega što prethodi onome što u konačnici imamo na tanjuru. Izuzetno kvalitetno sniman film, rađen tri godine, film koji izbjegava najkrvavije i najdramatičnije scene, ali je izuzetno jak. Razgovarao sam s redateljem da film i on gostuju na ZagrebDoxu, bilo bi zgodno da ga prikažemo u četvrtak da ljudi mogu lakše postiti u petak. Film je, vrlo zasluženo, dobio posebnu nagradu žirija.

Drugi film, također te tematike, ali potpuno drugačiji, američki je 'The Real Dirt on Farmer John' redatelja Taggarta Siegela. 'Dirt' je u ovom slučaju zemlja. Film koji je do sada dobio šest nagrada publike na raznim festivalima, zabavan film o američkom farmeru i njegovom životnom putu. On sad ima pedeset i nešto godina, dakle, od kad je bio mali dječak, preko hippy komune u koju se i farma pretvorila, njene propasti pa da do današnjih dana kada je pretvorena u kooperativu za proizvodnju zdrave hrane. Topla ljudska priča s izuzetno dobrim glavnim likom, tim farmerom, koji je i sam gostovao na IDFA-i, showman koji voli hodati okolo s velikim šeširom i pernatim šalom oko vrata, i u samom filmu stalno izvodi nekakve umjetničke točke.

Sveukupno mi se čini da su na IDFA-i ove godine bilo prikazani filmovi koji su u vrlo visokom prosjeku dosadašnjih festivalskih izdanja, ja nisam vidio film poput 'Tri sobe melankolije' prošle godine, film koji vas zaista obori, ali sam vidio jako dobrih filmova, ako su ocjene od jedan do pet, dajem četvorku, četvorku plus.

Da li se, osim 'Kruhu našem svagdašnjem', dobitniku posebne nagrade žirija,  za kojeg ste spomenuli da će biti prikazan na ZagrebDoxu, možemo nadati još nekom dobrom filmu s IDFA-e?

U Reginalnoj konkurenciji ćemo vidjeti i srpski film 'Chicken Election' Gorana Radovanovića, koji je došao do nominacije u kategoriji filmova do šezdeset minuta, ali i dobitnika Srebrnog vuka u toj istoj kategoriji, litvanski film o djeci oboljeloj od leukemije, 'Before Flying Back to the Earth, redatelja Arunasa Matelisa, po meni ne najbolji, ali film koji na vrlo dobar način prikazuje strašno dramatičnu temu, veselje tih klinaca i očajničku borbu u savladavanju bolesti. Mislim da taj film treba vidjeti. Tu je i film pobjednik kategorije 'First Appearance', 'The Angelmakers' mlade britansko-madžarske autorice Astrid Bussink koji govori o tome kako je 1929. godine u jednom malom madžarskom selu bila serija trovanja muževa. Pedeset i jedna žena bila je osuđena jer su svoje muževe otrovale arsenom. Duhovit, šarmantan, pametan i jako dobro napravljen film. Tu su još i 'China Blue' Miche Peleda o Kinezima koji u gotovo ropskim uvjetima rade traperice za sve nas (dobitnik nagrade 'Amnesty International'), zatim 'Pavlov's Dog' Arto Halonena o bogatim Rusima koji iz dosade skupo plaćaju da provedu jedan dan kao prosjaci te 'Svyato', poznatog Victora Kossakovskog, koji snima prvi susret svog dvogodišnjeg sina i ogledala.

Kad smo već kod ZagrebDoxa, otkrijte nam što nam spremate u izdanju za 2006. godinu.

Bitna novost je nova sekcija koju smo nazvali 'Sport i glazba' gdje kanimo prikazati niz kvalitetnih filmova o sportu i glazbi i to u nekom velikom kinu, najvjerojatnije u Europi, i na taj način promovirati žanr još jednom širem krugu gledatelja koji ne idu u kino primarno gledati dokumentarne filmove, a koje će zanimati tema. Za sada je siguran 'Barcelona Confidential', film koji je dobio nagradu na Prix Europi, najvećem evropskom TV festivalu, pregovaramo za Scorseseov film 'Bob Dylan: No Direction Home'. Kanimo prikazati petnaestak kvalitetnih cjelovečernjih dokumentaraca o popularnim temama. Žirirati će poseban žiri sastavljen od ljudi iz sfera sporta, glazbe i filma.

Druga najvažnija stvar je da ćemo po prvi put raditi pravi 'pitching' dokumentarnih projekata pred televizijskim urednicima. Napraviti ćemo, kao i prošle godine, radionicu gdje ćemo raditi s autorima na njihovim projektima. Nakon dva dana rada, dakle treći dan, određeni ćemo broj projekata, recimo šesnaestak njih, predstaviti pred grupom urednika; tri iz Europe, tri do pet urednika iz regije. Po jedan iz Finske, Njemačke i Austrije od Europe, a sad gledamo da nađemo potreban broj urednika iz regije.

Čini nam se da je to jako bitno da se projekti počnu javno prezentirati i da dođe do transparentnije politike tv kuća u regiji oko toga što se radi. Mislimo da je bitno da postoji neko mjesto gdje urednici mogu doći i vidjeti nove projekte. S druge strane, obzirom da je regija jednim dijelom postavljena tako da filmove nije potrebno prevoditi, nadamo se da ćemo dobiti urednike s tih područja jer su nam i teme koje se obrađuju velikim dijelom zajedničke. Zanimljivo je i to da nema takvog 'pitching foruma' u blizini, prvi su u Grčkoj i Češkoj Republici. S jedne je strane bitno to da se autori nauče prezentirati svoj projekt u sedam minuta, a s druge da se urednici nauče reagirati javno, da se skrati taj put telefoniranja, nalaženja, kavica…, već da vidimo kako to javno izgleda. To je način na koji se to danas u Europi radi.

Dovest ćemo i Nicka Frasera, legendu britanskog dokumentarizma, čovjeka koji danas uređuje najpoznatiji slot na BBC-ju, Storyville, koji se smatra elitom elite europskog dokumentarizma. Prikazati ćemo jedan izbor Storyville programa, a on sam će imati prezentaciju tako da možda, ne samo naši, nego i urednici iz regije, mogu od njega ponešto i naučiti.

Najiskrenije pokušavamo napraviti festival kao mjesto dijaloga između ljudi koji rade, ljudi koji bi trebali prikazivati dokumentarce i financijera, što je teško na ovim prostorima. Mi smo zaista jedan od rijetkih prostora u Europi na kojima država financira snimanje dokumentarnih filmova, danas je u Europi gotovo nemoguće napraviti film bez sudjelovanja lokalnih televizija, to se ne radi. Želim pomoći da naši, beogradski, sarajevski urednici izađu iz mraka svojih televizijskih hodnika i sretnu autore. To će biti proces koji će trajati, koji će zahtijevati dobru volju i kompromise, ali smatram da je to korak koji se treba napraviti.

Uputio sam molbu, zahtjev za sudjelovanjem na HTV, ali odgovor još uvijek nisam dobio. Čini mi se besmislenim da se 'pitching forum' održava u Zagrebu bez njihovog sudjelovanja, no ako ne bude bilo odgovora, održati ćemo ga s urednicima iz Ljubljane, Sarajeva, itd. Meni je beskrajno drago da su 'Tri sobe melankolije' otkupljene za prikazivanje na HRT-u, ali mi je isto tako beskrajno žao što je film urednik vidio na sarajevskom festivalu, a ne ranije ove godine na zagrebačkom.

Što je, po vašem mišljenju, razlog očitog opstruiranja ZagrebDoxa od strane HTV-a? ZagrebDoxu u prilog ide odlično prvo festivalsko izdanje s vrijednim pregledom regionalne dokumentarne produkcije, odaziv publike i plemeniti i razumni planovi unapređenja produkcije. Naime, čovjek bi pomislio da ste prirodno povezani zajedničkim ciljevima, odnosno da se vaše dvije 'djelatnosti' prirodno nadopunjuju, ovdje konkretno mislim na HRT-ovu redakciju dokumentarnog programa.

Mislim da se generalno radi o tome da je HTV jedna autistična sredina koja vjeruje da sama može napraviti sve najbolje i da ako netko drugi radi, to isto može napraviti samo na način da sluša što HTV ima za kazati. Najveći problem HTV-a je taj što ne umije uspostavljati visoke partnerske odnose, HTV sa svima razgovara s pozicije moći. I to je suština problema. Tako niti želimo, niti znamo razgovarati. Želimo razgovarati kao partneri koji imaju zajednički interes, a to HTV ne zna. Radi se i o tome što je, uz zagrebački taxi, javna televizija jedini monopolist. Ne mislim na monopol u domeni soap-opera, već na monopol u dokumentarnom filmu. Oni sebe još uvijek doživljavaju kao procjenitelja što će se prikazati, a ne kao javni servis koji treba servisirati građane na temelju njihovih istinskih potreba. Da nije tako, onda HTV ne bi ima trideset i pet zaposlenih u dokumentarnom programu i na neki način doživljavala svaki dobar dokumentarni film kao sebi konkurenciju. To je suludo.

Ako autor snimi neki dobar, zanimljiv, ili kako oni kažu – kontroverzan film, to je nešto što bi HTV s veseljem trebao uvrstiti u svoj program, a ne kazati 'to nije naše, mi to nećemo prikazati'. Dok god postoji mentalitet da se radi o sukobu interesa, ništa od dijaloga. Ovako nam preostaje ništa drugo nego prisiljavati HTV javno na njenu zakonsku poziciju, a to je – pozicija javne televizije.

Komentirali smo izjavu gospodina Ðele Hadžiselimovića da nije posjetio ZagrebDox jer ga, navodno, niste pozvali, no njega, bez obzira na faktor profesionalne dužnosti, možemo ovaj put ostaviti po strani jer je urednik stranog dokumentarnog programa na HTV-u. U kakvim ste poslovnim, partnerskim odnosima s urednikom domaćeg dokumentarnog programa, Mirom Brankovićem?

S gospodinom Mirom Brankovićem imamo izuzetno dobre odnose koji nikad ne rezultiraju konkretnim rješenjima, no odnosi su sjajni. Nije to izolirani slučaj sa ZagrebDoxom ili FACTUMovim filmovima, nema ključnih ljudi često niti na Danima hrvatskoga filma, niti se na HTV-u prikažu najbolji filmovi koji su tamo nagrađeni, radi se o generalnom stavu da su sami sebi dovoljni, a ta je samodovoljnost izuzetno opasna, ne samo autistična, nego je i politički i socijalno vrlo štetna jer u tom trenutku netko postaje sam sebi kriterij. Javna televizija ne smije biti sama sebi kriterij, njoj to mora biti javnost.

Vaša vrlo konkretna ocjena domaćeg dokumentarnog programa kojeg možemo pogledati na HTV-u?

To postoji? Odgovorit ću na ovaj način - u posljednjih petnaest godina niti jedan dokumentarni film koji je HTV emitirala u sklopu svog programa nije izazvao niti jednu raspravu u javnosti. Kako je moguće da se jedan dokumentarni program, koji se, dakle, bavi stvarnošću, u naših posljednjih petnaest godina ne potakne niti jedan problem, ne otvori niti jedno pitanje? Pustimo estetiku i sve ostalo. Zanimljivo je da vi možete gledati dokumentarni program, a ne znati u kojoj zemlji živite, koje probleme ti ljudi imaju. Ako je to koncept, dakle bez kontroverznih filmova – u redu, ali mislim da se za njega treba odgovarati. I da javnost ima pravo tražiti nešto drugo. Ja sam dio te javnosti i tražim nešto drugo.

Na koncu, kakav epilog ima slučaj Lora/HTV? 

Priča o 'Lori' je takva da je bila u prvom paketu razgovora s HTV-om, kasnije je nestala iz pismene ponude, dakle iz predugovora u kojem se HTV izjasnila koji je FACTUMovi filmovi zanimaju, odnosno koje želi otkupiti. Nakon članka u Slobodnoj Dalmaciji gdje je ravnatelj Mirko Galić rekao da je 'Lora' otkupljena, reagirao sam i kazao da nije. Mi smo baš ovih dana, nakon mjesec i pol dana pregovaranja i nagovaranja da nam se pošalje ugovor, njega i dobili. I 'Lora' jest u njemu, međutim, gospodin Galić je javno rekao da oni neće prikazati film dok traje sudski proces. Moramo znati da proces nije gotov kada je presuda donesena, nego kada je presuda pravomoćna, znači nakon svih žalbi, što može biti i nakon nekoliko godina. Moram kazati s druge strane da su neki vrhunski odvjetnici za medije, koje sam konzultirao i tražio da pogledaju film, rekli da u filmu nema ničega što bi se moglo formalnopravno uzeti kao utjecanje na proces jer u filmu nema ničega što nije bilo i u dnevnim izvještajima HTV-a. Čini mi se da će film ipak biti otkupljen i vjerojatno prikazan za nekih tri do pet godina, kada ni na koji način neće biti interesantan.

Popričala Inesa Antić
Fotografije s IDFA-e ustupio nam je gospodin Nenad Puhovski