Na pola DHF-a, dokumentarni filmovi

Festival je otvorio glazbeni film koji nastavlja trend koji je započelo 'Sretno dijete' te se opet bavi Zagrebom osamdesetih, Novim valom i kultnim Štulićem. Za razliku od Mirkovića, koji je ne mogavši doći do Štulića pričao i svoju, autobiografsku perspektivu, redateljica Ines Pletikos i scenarist Kruno Petrinović razradili su sjajnu ideju da ispričaju priče Štulićevih prijatelja i poznanika koji su svi do jednoga 'iskorišteni' kao materijal za Azrine pjesme. Kroz njihove biografije rekonstruira se i Štulićeva biografija, ali i kronika izgubljenog Zagreba osamdesetih, njegovih boema i freakova. Dobar istraživački rad i sjajno uklopljena glazba već su donijeli filmu sjajne kritike, a uz bolju reklamu i prvi film konkurencije Dana imao bi i bolju posjećenost.

Nisu zapostavljeni ni ostali žanrovi, HTV snima i dokumentace o stvaranju narodne glazbe. 'Ðuka i Maca' Dražena Piškorića predstavlja Ðuku Galovića, seoskog pjesnika (seoskog Štulića?) koji piše rodoljubne i lokalpatriotske pjesme, a njegova supruga Maca preferira ljubavnu poeziju. Ines Bojanić tako interpretira stihove 'Mama me je pitala di je moja marama, ostala mi na starom sokaku di me dika ljubio u mraku'.

Možda i najveći favorit festivala, sad kad smo već na polovici, je 'Što sa sobom preko dana' Ivone Juke /naslovna/, dokumentarac o zatvorenicima Lepoglave i njihovim fascinantnim sudbinama. Upoznajemo oružanog pljačkaša koji je odabrao svoju profesiju jer voli 'dinamični život bez obaveza' te momak koji je pukao u krivom času i sasjekao tipa na komade, a opušta se plešući uz hip-hop. Najzanimljivi je ipak Splićanin s fizionomijom Bore Leeja koji je započeo karijeru plaćenog ubojice, ali je, poput jednog lika iz Alana Forda, potpuno neuspješan kad pokušava ubiti samog sebe. Jako proživljava filmove poput 'Collaterala', 'Nikite' i 'Kuma' ('ono kad Al Pacino ubije onog debelog') a mi bi mu još preporučili i 'Leona profesionalca'. Spas nalazi u vjeri te se zajedno sa svojim svećenikom i ostalim zatvorenicima moli i 'za one kojima su pomogli da prijevremeno odu na drugi svijet' tj. za one koje su ubili.

U filmu je dokumentiran i proces nastajanja kazališne predstave koju su radili zatvorenici (premijera u Gavelli!) te smo možda svjedočili i rađanju novih glumačkih nada. Publika je u svakom slučaju bila oduševljena bizarnim, tragičnim i komičnim pričama koje je Juka majstorski režirala za što je već i nagrađena u Wiesbadenu.

Studentska publika ludo se zabavljala (?!) i na priču o nezaposlenima, 'Burzu' Silvia Mirošničenka koja ima svoje komične trenutke (frizerka bez staža: 'Jedino što radim na crno su pletenice'), ali završava tragično, s pričom starije žene na rubu samoubojstva.

Berković je imao 'Kontesu Doru' i Almu Pricu, a Petar Krelja ima Anu Vidović, svjetski poznatu gitaristicu koja svojim elegantnim nastupom i prekrasnom glazbom stvara nadzemaljsku ljepotu. Krelja je već u svojim prethodnim dokumentarcima bavio Anom i njezinom glazbenom obitelji, a kao epilog priče 'Anine američke adrese' (Anin studij glazbe u Baltimoreu) vidimo da je Ana upoznala i jednog divnog dečka koji svira predivnu glazbu što znači da će Krelja vjerojatno imati priliku snimati i filmove o njihovoj prekrasnoj djeci koja će svirati prekrasnu glazbu.

Vjerojatno će najviše pažnje privući 'zabavniji' filmovi, ali ne valja zaboraviti i one koje progovaraju i educiraju o važnim temama. Tematika bolesti, starenja i smrti, ali i obitelji, prijateljstva i života provlači se kroz različite filmove. 'Ode Eddy' Alde Tardozzija bavi se uspomenom na preminulog strip crtača Edvina Biukovića kroz priče njegove stripaške 'obitelji' tj. brojnih kolega i prijatelja iz svijeta stripa. Tanja Golić u svom 'Čekajte, čekajte' bavi se Alzheimerovom bolesti kroz priču o svojoj bolesnoj baki koju snima kućnom kamerom. Kao i uvijek, visoke standarde produkcije zadržali su moderno režirani dokumentarci iz serijala Direkt; 'Da li rode griješe' Roberta Orhela bavi se napuštenom djecom, a 'Obični ljudi' Nebojše Slijepčevića mladim invalidima.

Osim ta dva dokumentarca, 'modernom' režijom istakao se i Mladen Ćapin s 'Vrtuljkom' koji kontrastira nevinost djece i iskustvo staraca te ujedno ambiciozno progovara o materijalističkom društvu.

Najpotresniji je film bio 'Vrt plavih ruža' Mladena Santrića koji se bavi djecom koja boluju od najtežih bolesti zbog kojih ih društvo ostavlja izolirane u dvorcu u Gornjoj Bistri. Tu se za za njih brinu njegovateljice i brojni volonteri koji mijenjaju svoje živote nakon što otkrivaju koliko topline unose u živote djece kojima su oni često jedini prozor u svijet.

Na kraju prve polovice Festivala vidjeli smo i 'Domjenak' Vinka Brešana koji se bavi domjencima, ali manje s kulinarskog a više iz društvenog konteksta. Osim kuhara, glavni protagonisti su oni čiji je zadatak stvaranje eventa iliti društvenog događaja. To su organizatorica koja nadgleda radove i priznaje da su bitne zvijezde, manekenke i sportaši te urednica i fotograf tabloida koja pokušavaju prikazati hrvatski jet-set, ali im naši celebrities nikako ne daju – oblače se precrno što im prema mišljenju tabloida umanjuje šareni i glamurozni izgled.

Najzanimljiviji karakter je Franjo Marić, fotograf – hobist koji svojim krupnim stasom i velikim fotoaparatom, ali i šarenim (glamuroznim?) odijelom i kravatom privlači pažnju, a kad ga zapaze slavni, onda i Franjo ima priliku okinuti još jednu od 250.000 fotki koju je već snimio za svoju dušu. Film bi bio i bolji da se umjesto na pripremu i organizaciju domjenka više orijentirao na prikaz takvih ljudi.