Pametuje nam najveći luzer svih vremena

'An Inconvenient Truth' ('Nepoćudna istina') film je o globalnom zatopljenju. 'Pih', kažete, 'o tom sam gledao milijun filmova, a naslušao se još i više.'. Ma naravno, svi mi jesmo. Fora u ovom filmu jest ta da nam o toj temi priča ni manje ni više nego čovjek koji je 2000. godine na američkim izborima dopustio da mu najmoćniju svjetsku poziciju iz ruku preotme teksaški tupan George W. Bush. Pogodili ste, u ovome filmu priča nam Al Gore.

Da, živ je i zdrav. Nije umro od sramote. Naprotiv, nesretni je Al nakon završetka izbora 2000. bio vrlo aktivan. Valjda želeći biti zapamćen u povijesti i po nečemu drugome osim čestitanja na pobjedi čovjeku koji ga nije pobijedio, odlučio se na zeleni pohod svijetom. U tih nekoliko godina pohodio je sve kontinente i održao više od 1000 prezentacija o tome kako će svijet postati pećnica ako se nešto veliko ne učini u idućih deset godina po pitanju zatopljenja.

Propovijedao je Al političarima, raznoraznim milijarderima i drugim poznatim i nepoznatim utjecajnim osobama svijeta. Jedan tj. jedna od onih koja nije zadrijemala pri njegovom govoru je i bila Laurie. Ona je 2004. zadivljena Alovim izlaganjem i odlučna da se o tome napravi film nazvala producenta 'Paklenog šunda', Lawrencea Bendera, koji je nazvao Jeffreya Skolla, milijardera koji je izmislio eBay način kupnje. Oni su svi nazvali supruga Elisabeth Shue, Davisa Guggenheima, da izrežira sve to, a on je rado pristao.

Ključni faktor Alovih prezentacija je slide-show, a na taj način je osmišljen i film. Guggenheim nam prikazuje kako bivši potpredsjednik SAD-a zabrinuto trčkara od kontinenta do kontinenta sa sličicama, grafikonima i animacijama alarmirajući moderne mecene. Iznoseći svoja šokantna saznanja, koja je prikupio s pozicije potpredsjednika, baca nam potpuno novi pogled na tematiku zatopljenja; ledenjaci se tope, polarni medvjedi su na.ebali, djeca naše djece pitat će se: Što je to po čemu je Janica skijala?, New York i Split postat će Atlantide...itd.

No, ono što je stvarno zanimljivo u filmu je gledati nekadašnjeg cmizdravca kako nosi sam svoje kovčege u avionu, kako se ponekad i on gužva u ekonomskoj klasi, kako u sitne sate prčka po svom laptopu u sobama neuglednih hotela.... Na taj način nam autor dočarava Alovu požrtvovnost i napore koje je uložio kako bih ukazao svijetu da će zbog plinova koje ispušta naš frižider ili auto buduće generacije biti spržene. Sve što radi, radi dobrovoljno i čeka, čeka, čeka… svoju novu šansu. Jer takvi su vam Amerikaci, ne boje se pasti, ne boje se ustati. Ko naš Bandić.

Film je premijerno prikazan na ovogodišnjem Sundanceu gdje je dobio odlične kritike. I tako je u gradu gdje sunce pleše (!) zbog upozoravanja da će nam to isto sunce opako zaplesati po mozgu, Al Gore još jednom obrisao suze, no ovaj put radosnice. Oh.. Al!