Film koji nećete gledati

20. lipnja 1969. bio je jedan od najznačajnijih dana u povijesti čovječanstva. Apolo 11 je sletio na mjesec, Neil Armstrong održao famozni 'mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo' govor. Velikom pobjedom Amerikanaca nad Rusima konačno je završena svemirska utrka započeta 12 godina ranije. A pobjedu je valjalo prikazati svijetu. Na TV naravno.

No, zato je prethodno trebalo izgraditi kameru koja bi preživjela lansiranje i besprijekorno funkcionirala u bestežinskom stanju., i smisliti kako onda signal poslati kanal na Zemlju jer je frekvencija koja se inače koristi za video bila zauzeta vitalnim signalima za upravljanje letjelicom.

Zadatak da riješe te i ine tehničke 'sitnice' dobili su tada NASA-ini poletarci, Richard “Dick” Nafzger i Stan Lebar i – bili uvjereni da su ga odlično riješili. Umjesto za ono vrijeme standardnog crno-bijelog signala sa 525 horizontalnih linija i 30 sličica u sekundi emitiranih na 4.5 mHz odlučili su se za signal od 320 linija, sa 10 sličica u sekundi emitiranih na 500 kHz. Taj je tzv. spori signal na Zemlji, uz pomoć tri posebne stanice (u Australiji, SAD-u i Španjolskoj) konvertiran u format pogodan za emitiranje na televiziji i poslan na tisuće TV ekrana za koje su bez daha bili prikovani gledatelji.

I dok su ljudi diljem planeta u nevjerici pratili prve korake na Mjesecu, Lebar i Nafzger su umjesto da odahnu – bili izbezumljeni. Slika koju je gledao cijeli svijet bila je daleko ispod kvalitete koju su postigli u simulatoru, mutna i zrnata. Nisu imali pojma što se dogodilo i kako je to moguće, no, u slavljeničkoj gunguli nitko nije postavljao dodatna pitanja. I tako sve do prije nekoliko godina.

Naime, još uvijek živući članovi tima koji je lansirao Apolo 11 umjesto na godišnjicama mature, svake se godine nalaze u Australiji i pričaju o dobrim starim vremenima. Na jednom od tih druženja prije nekoliko godina pojavile su se prastare slike iz centra u Australiji u koji je stizao izvorni signal. Kad ih je ugledao Stan Lebar, skoro ga je strefio infarkt – kvaliteta slike bila je daleko veća od onih koje je svijet vidio 1969. godine.

'Znao sam, znao sam', pomislio je i krenuo u dokazivanje da je njegova kamera radila besprijekorno. Ispostavilo se da je snimka koja je postala opće mjesto, a svojevremeno bila i jingle za MTV – zapravo treća generacija izvorne. Pri preusmjeravanju signala iz svemira netko je u Australiji krivo pospojio kablove i umjesto originalne – u svijet emitirao puno, puno lošiju sliku.

No, nije tada sve u Australiji pošlo po krivu. U istom je centru Nepoznat Netko snimio  originalni signal s Mjeseca, a fotografije kojih se dokopao Lebar bile su 'skinute' s nje.

Živahni 80-godišnjak odmah je krenuo u potragu za originalnim magnetskim vrpcama, a putem je udružio snage s entuzijastom i fanatikom Colinom Mackellarom koji je za vrijeme Apollo misije imao samo 12 godina. Filma dostojna potraga diljem svijeta dovela ih je do garaže jednog od Apollovaca, u kojoj su pronašli izvjesnu 14 inčnu vrpcu. Opet u predinfarktnom stanju, naši su junaci još morali pronaći i arhaični, ali faunkcionalni uređaj na kojem bi mogli provjeriti što se vrpci nalazi. A kad im je konačno i to pošlo za rukom - ispostavilo se da nije riječ o zapisu koji su tražili.

Potraga se nastavila u velikom Washington Nationals Records Centru u kojem se nalazi oko 7600 km2 arhivskog materijala. Arhiv s nacionalnim blagom, ustanovili su, nalazi se u prilično kaotičnom stanju - dio arhivske građe je uništen u poplavi, dok su podaci o iznesenim materijalima gotovo nikakvi.
 
Ipak, nakon temeljitog prekapanja uspjeli su doći do podataka da je oko 140 000 NASA-inih vrpci vraćeno iz arhiva u 'onu' stanicu u Australiji, negdje između 1979. i 1985. godine. No, ta je stanica davno zatvorena. Sljedeći korak? Telefon u ruke i potraga za preživjelim zaposlenicima.

Tu se negdje za sve konačno zainteresirala i sama NASA, i priznala da nema pojma gdje su rečene vrpce, ali da ih je voljna i sama potražiti. Pravdali su se i činjenicom da je velik dio arhivske građe uništen nakon drastičnih rezanja budžeta, a i kako ne bi pale u ruke neprijatelju za vrijeme Hladnog rata.

Takvo je objašnjenje samo dolilo ulje na vatru nemalog broja skeptika koji tvrde da slijetanja na Mjesec nikad nije ni bilo i da je 'veliki korak za čovječanstvo' zapravo velika prevara.

Bilo kako bilo, Stan Lebar & co nastavljaju potragu, pa ako slučajno naletite na kakvu NASA magnetsku traku – svakako im se javite.