Žene velikih očiju

Završio je Tribeca Film Festival i dodijelio svoje nagrade. Najbolji igrani film je 'Let the Right One In' ('Lat den rätte komma in') Tomasa Alfredsona, priča o mladiću kojeg zlostavljaju pa stalno sanjari o okrutnoj osveti. No, velika otkrića na festivalu nisu bli igrani filmovi (o kojima smo opširno pisali u prošlom tekstu), nego dokumentarci koji su često nepravedno podcijenjeni.

Izdvojio se 'Pray The Devil Back to Hell' Gini Reticker, nagrađen kao najbolji dokumentarac. To djelo se bavi grupom liberijskih žena koje tijekom građanskog rata u zemlji zajednički ustaju protiv korumpiranog režima Charlesa Taylora. Protagonisti filma su žene kojima dozgrdi rat, pa usprkos strahu da će ih napasti ili čak ubiti, kreću u mirotvornu akciju kao zabrinute majke.

Trailer za 'Pray the Devil Back to Hell', Virginia (Gini) Reticker

A to je samo jedan od mnogih filmova na ovogodišnjoj Tribeci koji govori o ženama i kojeg su radile filmašice. Među zapaženim filmovima je i 'A Powerful Noise', portret aktivistica iz Bosne, Malija i Vijetnama, koje se bore protiv siromaštva, tlačenja i predrasuda. Producentica ovog filma je Sheila Johnson, koja tvrdi da su dokumentarci najprikladnija forma za žene, koje imaju puno priča za ispričati.

Jedna od čelnih ljudi Tribece, Nancy Schafer, potvrdila je da su na Tribecu pristigli mnogi dokumentarci autorica koje zanima tema 'ženskog osnaživanja'. Amerikance je posebno zaokupio film 'Lioness' /naslovna/, u kojem su snažne žene ('lavice') vojnikinje u Iraku, koje usprkos službenoj zabrani obavljaju svoje dužnosti na bojištu. Filmašice Meg McLagan i Daria Sommers ne bave se toliko Iračkim ratom, nego sudbinom žena koje 'nevidljive' sudjeluju u ratu, a nemaju obuku niti poslijeratnu rehabilitaciju koju su zaslužile.

'A Powerful Noise', r: Tom Cappello, trailer

A 'Marina of Zabbaleen' kroz perspektivu male djevojčice prati život skupljača smeća, koji metropolu kao što je Kairo rješavaju otpada koji se reciklira. Redateljica tog filma, Engi Wassef, istakla je razlog zašto dokumentarci najbolje pašu ženama. Po njoj, za razliku od igranog filma u kojem redatelj naređuje glumcima, u dokumentarcima redatelj, ekipa i osobe koje snimaju imaju podjednak status, pa nema tolike hijerarhije i kontrole nad filmom.

Osim toga, Meg McLagan ('Lioness') dodaje i da je za dobar dokumentarca bitno izgraditi dobar odnos povjerenja sa snimanim ljudima, a tu je jako korisna ženska empatičnost. U svakom slučaju, žene sve više i više snimaju, pa i u Hrvatskoj samo čekamo neki od silnih festivala da vidimo što su nam angažirane dokumentaristice pripremile.