Pravo lice Larsa von Triera

U filmofilskim krugovima, danski redatelj Lars von Trier postao je gotovo nedodirljiv, autor kojeg je čak i zabranjeno ozbiljnije kritizirati (osim eventualno na ideološkoj razini), a uopće ne dolazi u obzir sumnja u duboku promišljenost ili razrađenost poetike njegovih djela (sigurno se ne 'tolerira' nepoštivanje von Triera kao filmaša).

Ovaj status je danski umjetnik zaradio već i ranim radovima, a mjesto u povijesti filmske umjetnosti definitvno zacementirao svojom trilogijom Golden Heart (navodno inspiriranom dječjom knjigom iz autorova djetinjstva o maloj djevojčici koja je uvijek spremna žrtvovati sebe da pomogne drugima) koja uključuje fimove Breaking the Waves (1996.), The Idiots (1998.) i Dancer in the Dark (2000.).

Svi njegovi dugometražni filmovi prikazani su u službenim konkurencijama mnogih cijenjenih festivala i redovito bili vrlo nagrađivani (sa Cannesa von Trier gotovo nikad nije otišao bez neke nagrade, najvažnije su Velika Nagrada Žirija za 'Lomeći valove' i Zlatna Palma za 'Ples u tami'). Nakon Golden Heart trilogije, von Trier je započeo novu, tzv. američku trilogiju, s prvim njenim filmom, Dogvilleom.

Netko neupućen u von Trierov opus i nesvjestan njegovog mitskog statusa, zasigurno bi, nakon gledanja Dogville Confessionsa, pedesetpetominutnog dokumentarca o snimanju Dogvilla, ostao iznenađen činjenicom da von Triera najčešće opisuju kao jednog od najeminentnijih i najuspješnijih svjetskih redatelja.

Nakon gledanja dokumentarca, svakako prilično nelaskajućeg prikaza von Triera kao osobe i autora, gotovo se čini da je nagrada za najboljeg europskog redatelja koju je Danac dobio na European Film Awardsima 2003. (ispred Michaela Winterbottoma (In This World), Wolfganga Beckera (Good Bye, Lenin!), Isabele Coixet (My Life Without Me), Nuria Bilgea Ceylana (Distant) i Marca Tullia Giordana (The Best of Youth)) trebala biti ravopravno podijeljena između njega i Nicole Kidman (!).

Kidmanica je, vidljivo u Dogville Confessionsima, u brojnim prilikama u kojima se čini kako redatelj gubi konce i kontrolu nad snimanjem, uskakala i preuzimala režiju. Nakon gledanja dokumentarca, čudnim se čini da je Dogville uopće završen, koliko je neurotičnosti i izgubljenosti von Trier ispoljio na snimanju.

Cast filma (Kidman, Paul Bettany, Ben Gazzara, Philip Baker Hall i Lauren Bacall), svakako najzvijezdaniji od svih dosadašnjih u von Trierovim filmovima, izvor je autorovih neprestanih nervoznih ispada i napada panike, a pogotovo se problematičnim čini odnos s Lauren Bacall (koja se ponaša više nego prirodno), pred kojom je von Trier toliko očito zbunjen i pun strahopoštovanja da se stalno gubi tražeći svoj omiljeni Valium (u ogromnim količinama).

Kada npr. po rasporedu dođe vrijeme za snimanje posebno teške scene silovanja, toliko efektne da se zbog nje vjerojatno i isplatila cijela priča sa scenografijom sačinjenom od gotovo ničega (takva scenografija omogućuje duboko uznemirujuć kadar u kojem je istovremeno vidljiv svakodnevni život zajednice i brutalno silovanje), von Trier se počinje ponašati gotovo djetinjasto, nekontrolirano i neukusno se hihočući sve dok ga pristojno ne zamjeni Kidman i odrežira cijelu scenu u kojoj je silovana.

Dokumentarac je prepun takvih neugodnih i nezgodnih trenutaka (koji valjda potvrđuju onu izlizanu izreku o tankoj crti između genijalnosti i ludosti), ali se ipak čini da je, možda zbog nedostatka hrabrosti, propuštena prilika za snimanje još zanimljivijeg i kontroverzijeg djela. Naime, na setu je postojala i tzv. diary room, gdje su glumci (snimani u Big Brother stilu) mogli otići ispuhati frustracije (posebno je zanimljivo koliko Paul Betany ne podnosi von Triera i koliko je vidljivo iživciran njegovim metodama), ali čini se da su najsočniji dijelovi takvih ispovijedi izrezani.

Kako je Dogville Confessions službeni ‘making-of’ film (von Trier se očito slaže s njegovim objavljivanje, iako ga definitivno ne pokazuje u nimalo laskavom svjetlu), možemo nagađati radi li se samo o nastavku von Trierove velike postmodernističke zafrkancije s cijelom filmskom umjetnošću (možda je ovo i raskrinkavanje fenomena redatelja zvijezda) koja mu je vjerojatno i donjela status svete krave suvremene filmske umjetnosti (odnosno autora čiji se umijeće rijetko propituje, a filmovi redovito preanaliziravaju).

Film tako sadrži i autoironičan komentar u kojem zamaskirani von Trier raskrinkava samog sebe kao varalicu. Veliki Ingmar Begrman je još davno svoje mišljenje o von Trieru sažeo u jednu rečenicu: ‘Bio bi velik redatelj samo kad bi svoje umijeće shvaćao malo ozbiljnije.’

Zanimljivo će biti vidjeti hoće li čak i ovaj dokumentarac, grub prikaz von Trierove redateljske nesposobnosti na setu (očigledno samo u onom konvencionalnom smislu), ali i njegovih manjkavosti kao čovjeka, dozidati nešto u mitski status nejnedodirljivijeg suvremenog filmaša.

Nevezano uz sam film, možemo još spomenuti da sličan materijal navodno postoji (ali nikad nije i zasigurno neće biti objavljen) i sa snimanja filma Minority Report, gdje je Steven Spielberg (znam da postoje ljudi koji se ljute već zbog samog stavljanja u isti kontekst ova dva redatelja) također prikazan u jako nelaskajućem izdanju. Film je, navodno, snimila supruga Maxa von Sydowa.

Autor 'Dogs&Deer: Dogville Confessions' je mladi Danac Sami Saif, redatelj čije je najpoznatije djelo do sada dokumentarac 'Family' (2001), izuzetno hvaljeno autobiografsko djelo. Nakon bratovog samoubojstva i majčine smrti, s djevojkom Sophie kreće na hrabro putovanje, u potragu za izgubljenim ocem, Arapom, koji je negdje u Jemenu. Nakon ovog uspjeha, puno je prašine podigao i ovaj prikaz lucidnog starijeg filmskog kolege.