'Moramo pokazati tu ružnoću i Zlo'

Franck Apprederis francuski je redatelj i scenarist iza kojeg je više od 35 godina karijere u kojoj je snimio više desetaka filmskih i televizijskih filmova i serija. U svojem zadnjem filmu 'Vrijeme tišine' kojeg gledamo u igranom programu 7. Festivala židovskog filma ponovno se udružio s velikih španjolskim piscem Jorgeom Semprunom s kojim potpisuje scenarij.

Jorge Semprun poznat je filmofilima po čak dvije nominacije za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg scenarija i to za film 'La guerre est finie' Alaina Resnaisa iz 1966. te 'Z' Coste-Gavrasa iz 1969. Ova suradnja je njegov zadnji filmski rad prije smrti 2011., ujedno i njegova ekranizirana biografija. Naime, kao i glavni junak i Semprun je proveo dvije godine u logoru Buchenwald za vrijeme Drugog svjetskog rata. Evo što o Semprunu i svom filmu kaže redatelj Franck Apprederis:
 
Kako je počeo rad na filmu 'Vrijeme tišine'?  
Producentica Sylvette Frydman predložila mi je da adaptiram knjigu Jorgea Sempruna 'Pisanje ili život'. To je bio nemoguć zadatak jer je to djelo 'previše literarno'. Zbog toga je Jorge napisao originalni scenarij koji zapravo i nije adaptacija već izmišljeni nastavak knjige.

Ovo nije prvi projekt na kojem radite s Jorgeom Semprunom, no zbog specifičnih okolnosti - kako ste surađivali ovaj put?
Kada radite s Jorgeom, shvatite da ste u blizini vrlo inteligentnog uma. Morate stremiti ka nebu, dati svoj maksimum kako bi uspjeli snimiti i prenijeti na ekran njegove misli, osjećaje. Rad na filmu 'Vrijeme tišine' se razlikovao po tome što smo se bavili vrlo intimnim stvarima. Jorge je bio siguran da ćemo uspjeti i to me je ohrabrilo. Malo pomalo došao sam do toga da film radim kao da je moja vlastita priča. To je Jorgeov dar, on vas uvuče u svoje pisanje kao da je vaše vlastito.

Znači, to je ekranizirana autobiografija?
Na neki način da. To je logičan zaključak s obzirom na scene koje se bave Jorgeovim životom nakon Buchenwalda i njegovim povratkom u Francusku. No, nije sasvim autobiografski film. Naime, dio je potpuna fikcija.
 
Kako ste uspjeli pomiriti fikciju i povijesne činjenice?
Povijest s velikim P je temelj na kojem se ovaj film gradio. Bez povijesti osjećaji koje smo opisivali, te šutnja i bol ne bi bili jednako uvjerljivi. Da smo izbacili povijest, cijeli film bi se urušio.
 
Neki bi rekli da je ovo još jedan film o ratu u nizu. Mislite li da je potrebno i dalje baviti se tom temom?
Naravno, nema sumnje u to. To je ono što zovemo 'dužnost prisjećanja'. Europa je u 20. stoljeću bila zemlja kulture, ljudskih prava, prosvijetljena. A zatim se dogodio nezapamćen zločin. To nam se može ponoviti i stoga moramo paziti. Moramo pokazati tu ružnoću i Zlo da generacije iza nas koje neće imati prilike pričati sa svjedocima ne zaborave i opet puste Životinju s lanca.
 
Kako ste birali glumce? Koji je vaš način rada s glumcima?
U ovim se stvarima uvijek vodim svojim instinktom. Da budem iskren, mogao bih raditi i bez screen testova da nije producenata i TV kompanija koje su uložile u film. Volim raditi s istim ljudima, volim taj osjećaj lojalnosti. Osjećaj obitelji koji mi daje osjećaj sigurnosti. Tada je i rad u timu puno opušteniji. Za 'Vrijeme tišine' tražio sam dvije vrlo različite glumice za glavne uloge. One se razlikuju u filmu kao svijetlo i sjena.

Priredio Filmski.net u suradnji s Festivalom tolerancije - festivalom židovskog filma Zagreb.