Halle Berry došla pameti?!?

U prirodi je čovjeka pojednostavljati stvari, osuđivati, kritizirati, idealizirati, "čitati između redaka", reintepretirati i stavljati u ladice. Zaboravljajući na sve loše stvari i sjećati se samo onih dobrih, naglašavati loše i ignorirati one dobre. Da nije tako, ne bi se stalno pojavljivao i ponavljao interes za osobama koje su na neki način ostavile traga u prošlosti, s vječitim "novim" istinama i interpretacijama o njihovim životima, a što je veću "auru" ta osoba posjedovala, to i mit o njoj proporcionalno raste.
 

Podijeljena mišljenja i nastali mitovi, oko jedne od najutjecajnijih političkih persona XX. st., Josipu Brozu Titu, svako malo se revitaliziraju u stalnom nastojanju i nastajanju novih značenja, novih emocija i novih pokušaja zarade i manipulacije iz istog, ali preoranog tla.

Josip Broz Tito uvijek će zauzimati značajno mjesto u povijesti ove regije, međutim, pristup i tumačenje Tita kao simbola, ovisit će o političkim zbivanjima i trenutnom kontekstu, a postajat će i tendencije da se ta simbolika koristi u službi nekih većih uloga i motiva. Neosporno je da je Tito dio kulturnog identiteta naroda ove regije, a kako i biva s osobama njegove veličine, odnosno stvorenog kulta ličnosti, iz sustavnih nedorečenosti stvorena je i mitologija. Politička manipulacija se  "simpatično" i narodski jednostavno implementira na tržište kao npr. školski udžbenici u doba komunizma, puni priča o Titu kad je bio mali i kada je uzimao šunku bez dopuštenja kako bi nahranio svoju braću, a onda dobivao batine od roditelja.
 

U Hrvatskoj i svijetu, sve se češće spominje lik i djelo Josipa Broza Tita, možda zato što je to danas manje opasno. Pa zašto i ne bi, kad smo sad demokratsko slobodno društvo u kojem se smije o svemu govoriti bez posljedica. Poznate ličnosti, posebice one velike i  nežive, uvijek će biti nepresušan izvor inspiracije. "Brandiranje" ih je samo postavilo na drugačiju vrstu pijadestala, ali moramo se upitati sjede li tom pijadestalu one ili oni koji ih koriste za svoje ideje. Takvu vrstu "parazitizma" često ne prepoznajemo jer je kamuflirana pod maskom dobronamjernosti i intelektualne znatiželje.

O Titu se sve više govori, sve više piše, te on, po onoj Warholovoj teoriji o 15 minuta slave, iznova i iznova proživljava svoju jer predstavlja jednu od velikih tema XX. stoljeća. I mi smo pripomogli tom stanju, jer moramo priznati da je teško spominjati Tita, a ne pisati o njemu.

U poslijednje vrijeme je objavljen čitav niz knjiga, dokumentaraca i umjetničkih radova o Titu ili onih koji ga koriste kao referencu. Ono što nas najviše zanima je, naravno, nadolazeći Eurokaz koji nosi Titovo ime i sve predstave, koproducirane od samog Eurokaza, predstavljaju svojevrsni omnibus koji se bavi njegovim životom i djelom, ali i ključnim zbivanjima i diskusijama XX.stoljeća. 
 

Ideja ovogodišnjeg Eurokaza je pomaknuti se od političkih konotacija i otvoriti prostor za kritički umjetnički diskurs o minulom razdoblju, ali i o simbolici onoga što Tito predstavlja danas. Po prvi put, Eurokaz postaje i u potpunosti produkcijski festival, jer za razliku od dosadašnjih godina, kad su selektori birali predstave s obzirom na temu festivala, sve ovogodišnje predstave su «naručene» u koprodukciji s velikim europskim novoteatarskim kućama ili festivalima  - Kampnagelom i Ex Pontom koji će isto tako ugostiti predstave na domaćem terenu.

Jedna od tih predstava je već spominjana Brezovčeva "Wedding and Trials" , nastala u koprodukciji Laboratorio Nove iz Firence, Teatra &td i Eurokaza iz Zagreba, referira se na D' Annunzijevu dramu "Gloria" i Kocbekovu pripovjetku "Crna orhideja", a najmanje se bavi Titom u doslovnom smislu riječi. Prije bi se moglo reći da predstava analizira i komentira čitavo to razdolje XX. st i vladajućih ideologija.
 

"Zeleno, zeleno"  predstava je čija se premijera očekuje tek na Eurokazu, a autoru DB Indošu i njegovom  House of extreme music theatre kao koproducenti se pridružuju Studentski Centar, Teatar &td i Eurokaza.
 

"Put u Jeruzalemsko", nastala u koprodukciji Schone Gegenda i Kampnagela iz Hamburga, govori o putovanju kroz zemlje bivše Jugoslavije iz perspektive pčelara Artusa Tita. Predstava se izvodi kao "hodajuća radio drama", i bavi se predrasudama zapadnjačkog promatrača koje se sudaraju s iskustivma putovanja Artusa Tita i njegovih suputnika.
 

"Tito, stanoviti dijagrami čežnje" u suradnji Kampnagela, Laboratorio Nove, Ex Ponto Festivala iz Ljubljane i MAG Culture & Experience iz Skopja, je predstava o životu Tita od 1918. do njegove smrti, te o raspadu Jugoslavije. U režiji tri mlada makedonska redatelja, Martina Kočovskog, Deana Damjanovskog i Dejana Projkovskog,  40 glumaca i plesača iz Makedonije, Italije i Slovenije, prolazi kroz različite epizode njegova života, od trena kada je bio radnik do toga kako je postao internacionalno prepoznat državnik, ne osuđujući niti skrivajući cijenu koju je to uzdizanje zahtijevalo. Predstava je izazvala politička negodovanja u Makedoniji i isprva bila cenzurirana od, sad već bivšeg, ministra kluture Beqirija,  međutim Bequiri je dao ostavku, prašina se slegla i a predstavu ćemo na Eurokazu moći gledati.

"Nasser & Tito, crna proslava" nastala je u suradnji The Temple Company iz Kaira, Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice i Kampnagela iz Hamburga. Egipatski redatelj Ahmed El Attar, opisuje Nassera i Tita kao dvije nepopravljive, znamenite ali i vizionarske figure XX. stoljeća. Attar uspoređuje njihov utjecaj na suvremene oblike i načine u kojima DJ vlada i upravlja mahnitim masama koji ga slušaju. Izvedba je strukturirana kao kolaž različitih tekstova, slika i zvukova, kombiniranih s dokumntarnim materijalom. Ahmed El Attar je poznat kao jedan od najvažnjih predstavnika arapskog novog teatra.

"Tito u Indiji: Betwixt and Between" je koprodukcija Cie. Felix Ruckerta iz Berlina, Kampnagela iz Hamburga i Eurokaza. Referirajući se na Pokret nesvrstanih,  kojeg su onsovali Tito, Nehru i Nasser, Ruckert se bavi kompozitornim principom broja "3". U predstavi je devet plesača indijskog porijekla, koji utjelovljuju različita kulturna iskustava iz "kralježnice" Ruckertovih koreografskih materijala.

Tu su još "Katalog heroja", koprodukcija Akhe iz St. Petersburga i Kampnagela, " Kučkini sinovi" u suradnji sa Studentskim Centrom i Teatrom &td, te naposlijetku " Tito, četvrti put, montaža" u kojoj, po konceptu dramaturga projekta Branka Brezovca sudjeluju svi akteri ovogodišnjeg Eurokaza.

Postavlja se pitanje odudaraju li ovakvi umjetnički pokušaji od novonastalog trenda ili samo koriste interes, kao i svaki drugi proizvođač, da plasiraju proizvod koji će sigurno biti kvalitetno konzumiran, ne osuđujući pritom ni jedan princip, već samo naglašavajući promjene odnosa u društvu uvjetovane nekim ekonomskim potraživanjima. Možda je i vrijeme da se i u umjetnosti pomalo "korporativno" pristupa i gleda na stvari...

I na kraju, mi bi se složili oko toga da je  Tito bio marketinški genije, okupljajući nevjerojatno sposobnu ekipu oko sebe. Učeći se kapitalizmu i kapitalističim odlukama, uzmimo za njegovo naslijeđe neke metode koje je prakticirao i naučimo nešto iz toga!