Bruce LaBruce, mali razgovor

...i nadjenuo si novo za novi život. Bruce je, ukoliko vas ima koji ne znate, uobičajeno ime za homoseksualca na području Sjeverne Amerike, a njegova izvedenica podebljana prilijepljenom rječicom 'La' obilježava ovog kanadskog umjetnika/politologa/glumca/redatelja/fotografa više nego se to može učiniti na prvi pogled.

Osim što implicira odličan smisao za humor i samoironiju, točno je da je novim imenom započeo i njegov novi život jer je do 19. godine živio skladnim obiteljskim životom na farmi miljama daleko od pankerskih ideala, mladog muškog mesa i divljeg života u Torontu gdje je krenuo na filmsku akademiju. Zajedno sa svojom pankerijom punih šest godina uređuje i izdaje homo/punk fanzine J.D. i Monstar i potpuno se aktivira na području queer tematike i malo po malo svojim a(pro)gresivnim stavovima o (homo)seksualizmu i gerilskom načinu stvaranja svojih, kako ih voli nazvati, pornografskih filmova, postaje vrlo važan komentator današnjeg gay/queer pokreta.

Srećom…… po nas naravno, draga ekipa iz Queera Zagreb odlučila je upravo njegovom retrospektivom otvoriti svoje najnovije mjesečno događanje 'Queer subote petkom i subotom', što nam je i dovelo glavom i batinom gospodina Bruce LaBrucea s kojim ugodno popričah u prejezivom ambijentu Hemingway bara u kojem su, po zajedničkom sudu, jedine svijetle točke bile mega.gadne/super udobne kožne fotelje i vrlo cute, mladi konobar u uskoj odorici.

Prvo pa muško, reklo bi se. Započinje gospodin učtivo razgovor opaskom kako se ovdje kod nas u Hrvatskoj ipak sve pomalo vrača u normalu. 'U normalu?', ponavljam ja s dva najveća upitnika. 'Pa, da, čini se da se stvari normaliziraju nakon rata,' ponovi malo sporije. 'A rata, aaaa.' Bože, koja tuka! 'Ma znate, mi smo to skoro zaboravili, he, he!' Normala, nego što.

Pjegavi četrdesetogodišnjak s pomalo euro trash porno žučkastim Ray-Bankama, pijuckajući crno vino pažljivo sluša pitanja, na svako ima odgovor, o svemu ima stav koji fino razloži i kad sve to spojim s genijalnim nizom filmova koje smo imali priliku vidjeti (izuzetak je bila soft verzija 'Skin Flicka' tzv. 'nit' kurca, nit' filma) – nema mi druge, moram priznati da je Bruce LaBruce potvrđeno moj apsolutni idol!!! Zaboravih spisku dodati i genijalni glazbeni i filmski ukus, gomilu underground faca obaju miljea koji su mu prijatelji, a ja bi htjela da su i meni isto…. Na pitanje da li se u Sjevernoj Americi još netko bavi sličnom porno.art.rabotom, odgovara kratko: Ne, ali ima onih koji me pokušavaju imitirati!

Na.stranu sa zanosom, tko je meni kriv što inače mislim da su glumci i redatelji pomalo glupkaste i dosadnjikave osobe pa kad sretnem nekoga tko nije - 'overklokiram'. Ajmo na intervju…

Mada su vam filmovi prilično low key produkcije, rađeni s malo para i u malo vremena, ono što slijedi u potpunoj je opreci. Postprodukcija, natezanje sa sponzorima, a potom i dugotrajna promocija. Evo ovdje ste čak i trebali sređivati probleme u projekcijskoj sobi.

Da, recimo na snimanje Raspberry Reicha utrošeno je dvanaest dana, ali je postprodukcija po principu nekoliko mjeseci 'on' pa nekoliko mjeseci 'off' trajala još godinu dana. Tako da se na taj dio ipak potroši puno vremena. Stvar oko promocije je zaista takva, dugotrajna je, ali meni savršeno odgovara. To vjerojatno ima veze s mojim punk korijenima i vremenom kada sam radio na fanzimima i cijeli proces sam shvaćao kao kreativnost. Promocija filma je u mom slučaju i predstavljanje mene samog, mojih shvaćanja o homoseksualizmu, politici, kulturi, ili ako hoćeš, dio je moje revolucionarne agende. Vrlo sam orijentiran prema samom procesu.

Ako se koncentriramo na posljednji film, 'Raspberry Reich', koji je njegov najveći uspjeh do sada? Ili vaš? Ne mislim pritom na vašeg zgodnog muslimanskog ljubavnika:)

Ha, ha, ha… Prvo film. Napravljen je u iznimno teškim uvjetima, kada sam došao u Berlin nisam imao vremena ni za kakve probe i samo pet dana za pretprodukciju, što je potpuno ludo. Doveli su mi sedam dečkiju da izaberem neke za film, od onih koji su mi se fizički učinili najpogodniji, niti jednog nisam angažirao jer je pri snimanju porno filma izuzetno bitna i seksualna kemija između glumaca. Pored toga, glavnu glumicu, koja je došla tek nakon tri dana snimanja, nisam uopće poznavao. Cijeli je film trebalo sinkronizirati jer je zvuk pri snimanju bio očajan, a neki od glumaca nisu govorili engleski. U montaži sam bio na sto muka jer je cijelo vrijeme 'zapinjalo' i vodilo nekom filmu koji nisam htio snimiti. No, film je primljen na Sundance, gdje je premijerno prikazan, što nas je dosta ohrabrilo i, pored činjenice da sam ga uopće snimio, najveći je njegov uspjeh. Naročito s obzirom na tematiku, jer nema baš puno filmova koji se kroz ovakvu, seksualnu prizmu bave teroristima. Moj najveći uspjeh je činjenica da sam ipak uspio opstati kao redatelj. Ujedno i to što radim filmove kakve želim. Posebno ako imate na umu da to nikada nisam namjeravao i mislio da mogu. Ispisao sam se s produkcije na filmskoj akademiji i završio sam filmsku teoriju jer sam smatrao da nikada neću ovladati tehničkim aspektom filma i da nikada neću skupiti novac potreban za produkciju. Za sebe smatram da sam još uvijek u procesu izgradnje i da je ovo samo faza prema onoj u kojoj će moji filmovi postati još dostupniji. Ne 'mekši', dostupniji.

Odakle glorificiranje terorista, kulture skinsa, oružja, cijevi…?

Prvo što je mene potaklo je činjenica da vrlo malo ljudi uopće priča o seksualnom kontekstu terorizma. Na CNNu je prikazan self made video s nepoznatim arapskim teroristom koji je uzvikujući borbene parole svoje oružje držao stisnuto uz sebe na identičan način na koji bi držao i ljubavnika ili ljubavnicu, što je materijal koji je direktno utjecao na uvodnu scenu Raspberry Reicha u kojoj skins masturbira vodeći ljubav sa svojim pištoljem.

Vole li vas Kanađani?

Ne, ne kao filmaša. Pripisuju mi puno zasluga zbog mog gej aktivizma, ali što se filmske djelatnosti tiče, vrlo slabo. Kanada ima i vrlo malo stanovnika pa nije niti toliko zahvalna za distribuciju. Najviše me vole u Francuskoj i Njemačkoj, Japanu, SAD-u, čak i u Velikoj Britaniji, mada Britanci stravično masakriraju i cenzuriraju moje filmove. Najčešće su prijemi filmova najbolji u seksualno najopuštenijim zemljama i gradovima. Berlin, Los Angeles i New York prednjače kao veliki centri, a gledajući po nacionalnoj osnovi – Francuzi definitivno. Ne znam, možda zbog svoje filozofske tradicije koja ih uči razmišljati i seksualno se osloboditi. I najteže ih je šokirati.

Vaši su se filmovi često rezali, osporavali, ljudi su ne mogavši gledati određene scene (!) izlazili iz kino dvorana… Gdje ste imali najviše problema s prikazivanjem i s kojim filmom posebno?

Da, ima svakakvih anegdota vezanih uz tzv. celebrityje i moje filmove, ha, ha… Najviše problema imao sam sa 'Skin Flickom', ponajprije zbog tematike gej skinsa, a potom i  zbog otvorenih scena penetracije, bla, bla, bla….. Zanimljivo je bilo na projekciji u Torontu koju je organizirao Pleasure Dome (kanadski eksperimentalni film&video kolektiv, op.a), no nakon nje u novinama su se počeli pojavljivati super komentari, ali i sulude usporedbe mene i Leni Riefenstahl, proglasi da podržavam neonacizam. Ali nije im jasno da ako netko drka na sisatu peroksidom izbijeljenu plavušu, to ga definitivno ne čini sisatom peroksidušom. Pa su osvrt pročitali Židovi, poslali policiju, tzv. Morality Squad, doduše došla su dva nabildana i obrijana buraza, no oni su samo odgledali film odlučivši da ga neće prekinuti. Ma, slali su još prije policiju razno razne instance, čak i u laboratorij gdje sam prebacivao Super Eight ½ na šesnaesticu, zahtijevajući da 'maknem' određene dijelove, golotinju i sisanje nožnih prstiju, ha, ha. Uspio sam sačuvati film i pobjeći u drugi laboratorij.

Od kada ste počeli s agresivnim isfuravanjem porno žanra u nešto što bi trebalo penetrirati u tzv. mainstream ili bar biti dostupno većem broju ljudi i ne samo publici koja je target porno industrije ne samo da je prošlo gotovo 20 godina, nego se i stav prema pornografiji promijenio. Gdje to sada smješta vaše radove?

Uvijek se sve svede samo na jedno, a to je penetracija. I to je granica na kojoj se dijeli pornografija od nepornografije. Prikazati penetraciju. Čak i onu koja označava penetraciju penis/usta, ali najčešće penetraciju analnu/vaginalnu.

Mada sam ja romantično shvatila analnu penetraciju s amputiranom nogom u 'Hustler Whiteu' kao odličan položaj kojim se ostvaruje bolji 'eye contact'?

Da, na sreću puno stvari ovisi o osobnim stavovima, zato se i Raspberry Reich i prikazuje po brojnim festivalima, mada sadrži scene penetracije i na taj način zbilja pomiče granice u prihvaćanju gej seksa kao nečeg normalnog ili čak seksa kao nečeg čega se ne bi trebalo sablažnjavati. Ono što, recimo, američki mediji pokušavaju prodati pod promiskuitet i pornografiju, banalni primjeri su Britney Spears i Paris Hilton, je meni samo prazni spektakl i daje potpuno lažni dojam seksualne slobode. U Raspberry Reichu, recimo, seksualna eksploatacija ne znači i seksualno oslobođenje.

2005. je. Raspberry Reich ste snimili prije dvije godine. Doimate se prilično nabrijanim i spremnim za novu akciju. Što je u planu? Salijetaju li vas producenti:)? Cazzo Film opet (cazzo, tal. kurac, naziv berlinske porno producentske kuće koja je financirala nekoliko Bruceovih filmova op. a) ili…?

Nikako nisam zadovoljan odnosom između željenih i realiziranih projekata. To mi je izvor potpune frustracije jer mi se svake tri godine pruži prilika da realiziram neki od svojih scenarija i to najčešće zbog toga što se ja nakon dvije godine bacam u projekt bez obzira što okolnosti nisu niti blizu onima potrebnima za normalno snimanje. Trenutno postoje tri scenarija potpuno spremna za 'upotrebu', sva tri su odaslana raznim producentima i traže financijere. Snimanje očekujem u toku sljedeće godine. Najizglednije je da će prva na traku priča o losangeleskom porno svijetu koju sam napisao još u devedesetima i trebao je snimiti nakon Hustler Whitea. Ne radi se o porno filmu, riječ je o pravoj pravcatoj drami o porno zvijezdama, dvojici muškaraca i jednoj ženi i zove se Come As You Are. Sljedeći koji ću raditi je treći u trilogiji porno gangs filmova koju sačinjavaju Raispberry Reich i Skin Flick. Taj se dio bavi gej latino gangovima, općenito ratnicima koji nisu proklamirani gejevi, ali imaju jake gej sklonosti. Glavnu ulogu sam već odavno namijenio jednom latino gej rapperu po imenu Deadly kojeg sam upoznao u Los Angelesu. Tip je totalna životinja, hard core istetoviran gangsterskim tattooima, ooooogroman. Nadam se i da ću napokon izrealizirati i jedan art film o njemačkom fotografu Baronu Wilhelmu von Gloedenu s kraja 19. stoljeća koji je često odlazio po selima i snimao vrlo mlade dečke, gole. Mada je kasnije radio puno portreta poznatih ljudi, ostao je zapamćen kao pornograf.

Po svom ste priznanju potpuni movie freak, spominjali ste da cijenite hollywoodske dekonstruktore koji su išli mimo pravila koja su postavljala velika studija, Cassavetesa, ranog Altmana i posebno Jerryja Lewisa. Kako su neki od njih mrtvi ili pak jedva živi, moram vas upitati zar među 'mlađom generacijom' nema favorita?

Paaaa, ima. Jako cijenim rad Harmony Korinea, on je moj jako dobar prijatelj i drago mi je da se izvukao iz priličnog sranja u koje je upao s drogom i da je izgleda napokon našao nekoga tko želi financirati njegov film, Larry Clarke definitivno, Michael Haneke, rani Ozon kojem se u međuvremenu nešto čudno desilo:)…..

Speaking of devil….. puno vaših drugova (gooomila njih nespomenutih u ovom intervjuu) 'druguje' s drogom. Gdje ste vi u svemu tome? Koja je vaša 'drug wish list'?

Oooovaj (kriv sam, trepćem i izvlačim se smiješkom, ali i odličnim diplomatskim odgovorom) ja imam sreće što nisam ovisničke prirode tako da koristim droge rekreativno. I to prilično lagane droge, nisam toliko zakačen na kemiju, popušim kakav joint i tu i tamo 'zakemijam'.

Neke druge ovisnosti? Osim droge.

Seks definitivno.

Zdrava ovisnost?

Pa i ne baš uvijek, ha, ha..

U svojim filmovima zaigrano se bavite ljudskim fetišima. Koliko su oni odraz nekih osobnih želja, a koliko voajerističke, artističke prirode ili želje za šokiranjem?

Ja osobno nisam toliko fetišistički orijentiran. Imam nekakv prilično soft foot fetiš i, kao i puno gej ljudi, volim kombinirati drogu i seks, ali ne do one točke gdje to postaje…. recimo u New Yorku i San Franciscu totalni je hit crystal meth (amfetaminske je osnove, drži vas budnim, često i ornim za seks daaanima, op.a.) i ekipa se doslovno uništava time. Naravno da sam ga probao i jasno mi je potpuno zbog čega se ekipa zakači, ali sam prirodno vrlo racionalna osoba i jasno mi je gdje to vodi. Veći mi je kick s nekim se dobro pošorati, ha, ha… mada bi ustvari sebe trenutno mogao opisati gotovo potpunim vanilla seks tipom, dobro, možda ne baš vanilla, ali recimo butterscotch tip.

Prošlo su dva desetljeća u kojem se intenzivno bavite gej i queer tematikom. Da li se uopće kreće?

Da, kreće se! I to prema dolje. Nekoć je sve bilo puno revolucionarnije i slobodnije, recimo u šezdesetima i sedamdesetima,  i više se stremilo tome da se određene, nazovimo ih, seksualne preference prihvate upravo onakvima kakve one jesu i da imaju osnovna ljudska prava. Problem je u osamdesetima postao takav da se gej populacija po svaku  cijenu htjela uklopiti u ostatak društva, u devedesetima bi se vjenčavali bez obzira što je institucija braka u potpunom izumiranju…. Jasno, tetke bi se oblačile u vjenčanice:) Meni su se osobno više sviđali gej ljudi u sedamdesetima koji su od sebe radili klaunove, nego današnje tetke koje bi izgledale kao i svi drugi ljudi. Velika pitanja poput normalnog života transgender osoba ili zašto se tako masovno podržava recimo crna, homofobična, hiphoperska američka scena još uvijek nemaju konkretnog odgovora. Česta je i situacija da se niti pitanja ne postavljaju, ili pak vrlo tiho....  

Btw, moram se osvrnuti na vaše straight dečke ovdje – pa oni izgledaju kao potpuni homosi!!! Crvene cipele, pramenovi u kosi??? Pa ni gejevi se više tako ne oblače!!!

Popričala  Inesa Antić